Tu ste: Home // Kupusište // Zvonimir Dobrović: U Runjaninovoj ne vide potonuće

Zvonimir Dobrović: U Runjaninovoj ne vide potonuće

U atmosferi obljetničkog slavlja, ali i obljetničke razočaranosti kulturnim miljeom u kojem je iznikao, festival Queer Zagreb zatvara svoju povijest. O ukidanju manifestacije, ali i sljepilu sustava koji se i nakon proklamacijske podrške nezavisnoj sceni prema istoj ne zna odrediti, razgovarali smo s Queerovim programskim voditeljem Zvonimirom Dobrovićem.

Ovogodišnje izdanje Queer Zagreb festivala ujedno je i njegovo posljednje. Kao razlog samoukidanja manifestacije naveli ste nepostojanje okvira za njezin daljnji razvoj. U kojem ste smjeru željeli dalje razvijati Queer, a u čemu Vas aktualne i dojučerašnje gradske i državne kulturnopolitičke strukture nisu željele podržati?

Samoukidanje dolazi s vlastitom procjenom da je jedna faza rada (umjetnička / aktivistička / društvena) došla do svoga kraja – došla je do vrhunca u formi i uvjetima u kojima je postojala.  Naravno da možemo ovako i sljedećih deset i više godina – i ne bismo bili jedini koji tako bez prestanka traju trajanja radi. Ali važno mi je bilo prepoznati da takvih sljedećih deset godina više ne bi bile godine otkrivanja, rasta, uzbuđenja – već uvijek iznova lupanja glavom o isti strop koji smo već dosegli, utvrđivanja gradiva. Stoga, odluka da zaustavimo festival je isključivo naša, i nije nastala zbog naglog manjka podrške gradskih ili državnih struktura, jer Queer Zagreb nije ni bio u poziciji da ikad opstane baš zbog te podrške – koja je oduvijek i bila jedino manjkava. Queer Zagreb je festival s ogromnom energijom, s mogućnostima velikog programskog razvoja i još jačeg pozicioniranja Zagreba i Hrvatske u regiji kroz stvaranje snažnih regionalnih suradnji čime bi se Zagreb i Hrvatska jače prepoznali i u Europi kao lider i motor za umjetnički i društveni angažman. Ali ne može se svake godine iznova graditi festivalska struktura od nule. Deset godina je bilo dosta i naša je odluka da to više ne želimo tako raditi, kao što je odluka Ministarstva i Grada da im je to nevažno.  Ovakav i ovoliki međunarodni festival je mogao deset godina trajati jedino izuzetnom osobnom predanošću svakoga u festivalskoj ekipi i zavarava se svatko tko vjeruje drugačije, a pogotovo netko iz Grada ili Ministarstva. Mislim da ne treba samo Queer Zagreb biti zadnji ove godine, ali mi je drago da smo prvi bili zadnji.

Iz perspektive vanjskog promatrača može se činiti neobičnim da žrtvujete od Grada i Ministarstva ipak najbolje sufinancirani projekt udruge Domino. Zašto mislite da ostali, još lošije sufinancirani projekti, poput primjerice Perforacija, ipak imaju prostora za razvoj?

Mislim da je ipak potrebno staviti stvari u perspektivu – kao što sam rekao, i ovaj najbolje sufinanciran projekt je bio sufinanciran u omjeru da bismo mogli doživjeli desetu godinu i bez te podrške. Znači, Perforacije – koje su u usponu snage i koje rastu eksponencijalno sa dvostruko manjom potporom nego što je danas ima Queer, odnosno Perforacije koje rastu sa jednostavno minimalnom domaćom potporom, svojim se opsegom zapravo rugaju i Ministarstvu i Gradu, jer trenutačno rastu isključivo zahvaljujući europskim fondovima. Iz svih tih domaćih potpora se ništa drugo ne može iščitati osim ignorancija naspram ičega novog i inovativnog.  Nakon nekog vremena je ponižavajuće uopće i postavljati se u dijalog s Ministarstvom ili Gradom kao ozbiljnim sugovornicima, jer se s njima onda natežete za neka sitna sredstva koja ionako ne pokrivaju ni osnovni minimum projekata čija se vrijednost lakše prepoznaje na europskim natječajima nego na domaćim. Jednom kad uspijete shvatiti da se radi o neprepoznavanju koje će njih doći glave, a ne vas, gušt je raditi sve uspješnije projekte mimo Ministarstva i Grada, čime se naglašava besmislenost takvog tromog sustava koji tim načinom sam sebe izbacuje iz igre. Naš uspjeh i njihovo sljepilo samo ubrzava taj proces.

Slabašni čelnici, kilavo dijete

Danas već možemo govoriti o konstanti političke nevolje da kulturni sektor i njegovu krizu, koja nije vezana uz gospodarsku, riješi na zadovoljavajući način. Gdje vidite razloge takve nezainteresiranosti te permanentnih ciklusa u kojima vegetira cijeli sustav?

Stvari nije nemoguće riješiti – pa raznim su se političkim voljama rješavala i mnoga kompleksnija pitanja od onih položaja kulture u društvu te pitanja sustava koji omogućuje nesmetan protok novih ideja, uključivanje nove i mlade kreativnosti, podrške novim projektima i praćenje njihova razvoja da bi u njih adekvatno i pravovremeno ulagalo – prije nego u suprotnom dođe do neizbježne letargije. Hrvatska nema više od 2 i pol novokazališne nezavisne skupine i to nije dovoljno. Ali nove neće nastati samo tako. Potrebno je znati da je u projekte potrebno ozbiljno ulagati i da će samo na taj način za nekoliko godina umjetnička scena biti bitno drugačija, međunarodno priznatija i relevantnija nego što je to danas. A time će se razvijati i domaća publika. Dakle, to nije znanstvena fantastika – kultura je bauk, ili se od nje radi bauk, samo zato da se dobije dojam da je nemoguće taj problem razriješiti. Vrijednosni sustavi onih koji odlučuju ne korespondiraju sa suvremenošću i takvo stanje nije održivo. Kreativnost se kao društvena vrijednost mora podupirati. Sve drugo je nazadovanje. A tko nazaduje u kulturi, nema šanse ni drugdje napredovati. No, da bi se to ispravilo, morala bi se naći jaka osoba na kulturnom čelu – ne pozicioner, već netko tko je spreman izboriti se za promjenu i u toj borbi i „stradati“ ako treba – ali dovesti stvar do kraja. Nažalost, toga nema – u gradu sigurno, a sve se bojim ni u Ministarstvu.

Spominjali ste kako su novome Ministarstvu kulture usta bila puna „nezavisne scene“. Čini li Vam se da se u tim ustima onda ista konačno i sažvakala?

Osobno sam razočaran Ministarstvom kulture, iako sam na neki način i očekivao to razočarenje, jer se gospođa Zlatar u svim najavnim intervjuima, a taj ministričin diskurs traje i danas, neprestance pozivala na nezavisnu scenu, obećavala promjene, promjenu statusa unutar kulturnog sektora – a nema niti jednog suradnika s kojim se okružila koji ta obećanja s nezavisnom scenom može iznijeti. Svi rezultati su na razini prošlogodišnjih i to mi je dokaz da se u Runjaninovoj i dalje misli da je sve na nezavisnoj sceni uglavnom u redu, da nismo već svi zapravo na neki način potonuli. Naravno da su već krenula opravdanja da su odluke naslijeđene, da se ništa drastično nije moglo – ali to jednostavno nije točno – jer ako se po drugim Ministarstvima mogu stvari okretati naopačke, zašto jedino Ministarstvo kulture sigurno nastavlja nasljeđenim putem prema mrtvilu. Nakon tolikog busanja u nezavisna prsa, da se ništa odmah hitnim intervencijama ne napravi za tu scenu je automatski gubitak kredibiliteta. Pa i rezultati javnih potreba sa Vijeća koje i okuplja uglavnom ovu posve destabiliziranu scenu su objavljeni posljednji kao još jedan podsjetnik neuspjeha Ministarstva i nerazumijevanja da upravo najnestabilniji prvi trebaju pomoć, a ne zadnji. Kad se to još poveže s prerazvijenom administracijom u Ministarstvu koja ne poznaje osnove umjetničke i kulturne produkcije i proizvodnje izvan sustava institucija, naravno da nije u stanju tu vrstu razvoja i podržati.

Avanture i mazohizam kao inspiracija

Koliko je za cjelokupnu kulturu, a onda i političko te društveno djelovanje, opasno beznađe, umor i letargija koji su se čini se etablirali kao nusprodukt višegodišnjeg zanemarivanja produktivne kulture, a koje čini se ne vidi skori kraj?

Nema gore stvari od umora koji nastaje kad vam netko stalno pomiče cilj prema kojem idete – ili još gore prokazuje vam vaš cilj koji ste i dosegli kao nepostojeći, kao halucinaciju. Tada izgubite uopće i ideju tog cilja i jedino što preostaje jest lutanje bez nade. To mi se čini da je naše kolektivno stanje – lutalaštvo u najgorem smislu. Zašto bi danas netko uopće krenuo nešto stvarati i raditi na polju kulture, pogotovo nezavisne – kad danas na razini Hrvatske i oni najuspješniji i najvidljiviji na polju kulture nemaju ni zrno stabilnosti. Što bi, osim avanturizma i mazohizma, što su naravno legitimni razlozi, nagnalo ikoga tko ima 20, 23 ili 25 godina da pokrene festival, kazališnu ili plesnu skupinu – kad nema nikoga u koga se može ugledati, i nema se ničemu nadati – a napose ne prepoznavanju talenta, truda, energije, što onda trebaju voditi i sustavnom praćenju i omogućavanju daljnjeg razvoja. Ali to sve zanima jedino te mlade ljude koji bi nešto htjeli raditi. Ali da bi Hrvatska imala više od dvije i pol novokazališne skupine potrebno je u malo više truda od podijeliti im do 50.000 kn jednom godišnje za produkciju. Svakome tko je bio i na najjednostavnijoj predstavi je to jasno, jedino oni koji taj novac raspoređuju misle da im je i to previše.

Je li točno da Queer nestaje zato što Vam je Vlada namijenila upravljački stolac Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu?

S obzirom da natječaj još traje, ali i da sam se Queera na vrijeme riješio, treba pričekati javne rezultate natječaja, iako mislim da su oni provjereni, tajni rezultati već poznati. Gordana Vnuk je sa ZKM-om otvorila važnu priču. Ne ulazim u način na koji se ta priča odvijala i sve proceduralne sramote koje su tu priču pratile pod budnim okom mnogih komisija i komisera(tora). Ali ono bitno što će dugoročno nadam se pokrenuti stvari u dobrom smjeru je da se zaista zapitamo zašto se u hrvatskim kazalištima sjedi vječno. Koja je to razvojna i umjetnički opravdana strategija? Možda i ne moraju svi odlepršati nakon prvog, ili drugog – ma ili čak trećeg mandata. Ali nakon drugog ili trećeg desetljeća možda je vrijeme za povlačenje.

Da jeste u tom stolcu, što biste mijenjali?

Ukinuo bih pretplatu. A i promijenio bih boju zgrade. Ne znam smije li se išta drugo mijenjati. Pogotovo vodstvo.

A da ste u stolcu ministrice?

Mislim da je u Ministarstvu kulture potrebno prije svega promijeniti kulturu odnošenja prema – kulturi. Kad Ministarstvo jednom nauči da oni koji rade u kulturi nisu puki potrošači koji ih stalno nešto zovu i traže te ometaju u njihovom radu, kad se razvije taj osnovni stupanj poštovanja prema umjetnicima u samom Ministarstvu kulture, to će biti prvi korak ka stvaranju preduvijeta da kultura i umjetnost ne budu u stalnoj defenzivi pravdajući svoju svrhu i postojanje svima – pa i Ministarstvu kulture.

Zatvaranje butige uz brojanje uspjeha

Kad sagledate Queerovih deset godina, gdje vidite svoje najveće uspjehe, a gdje najveće neuspjehe?

Queer je uspio podići produkcijske standarde festivala na nezavisnoj sceni, unatoč svemu se nametnuo kao jedan od prepoznatljivih međunarodnih festivala u gradu, razvio je publiku kojoj je jako stalo da bude dio onoga što smo dovodili i prikazivali. Mislim da je Queer Zagreb identitetski osnaživao mnoge ljude i time doprinosio promjeni atmosfere u gradu, da ona bude tolerantnija i kao takav se Zagreb s Queerom u njemu ipak pozicionirao u regiji sigurno, a i Europi kao grad s jednim od bitnijih festivala te vrste. Sami smo pridonosili promjeni konteksta u kojem smo postojali i u tom uspjehu zatvaramo butigu. Neuspjehe brojim u širem kontekstu nezavisne kulture i njezine nepovoljne pozicije u kulturnom sustavu.

Želite li za kraj nešto opsovati?

Do sada se svima kojima je trebalo opsovati to i činilo pa nema zaostataka.


Više o aktualnom Queer Zagreb festivalu doznajte na
http://www.queerzagreb.org/



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.