Tu ste: Home // Kazalište // Zvonimir Dobrović: Desnica koja dolazi bjesnija je nego prije!

Zvonimir Dobrović: Desnica koja dolazi bjesnija je nego prije!

Zvonimir_Dobrovic_photo_by_Ivan_KraljDomino je jedna od značajnijih neprofitnih organizacija u Hrvatskoj čiji rad obuhvaća festivalske projekte Perforacije, Queer Zagreb i njegovu američku inačicu Queer New York, te portal Queer.hr. Ovi su projekti kroz više od desetljeća djelovanja postali referentna točka za eksperimentalne izvedbene prakse, rodne i ne samo rodne tematike i problematike. S predsjednikom udruge Zvonimirom Dobrovićem razgovaramo povodom aktualnog izdanja putujućeg festivala Perforacije koji se, nakon riječkog starta s Noći performansa, i splitske sredine u Domu mladih, od 25. do 29. lipnja održava u Zagrebu.

Kažete da su Perforacije „nastale kao svojevrstan odgovor određenim nedostacima u sustavu, koji zanemaruje vaninstitucionalnu umjetničku scenu, koju treba podržati boljim produkcijskim i prezentacijskim uvjetima i što većom vidljivošću na međunarodnom kulturnom pejzažu.“ Možete li još malo pojasniti koji su to nedostaci te jeste li im i u kolikoj mjeri uspjeli doskočiti kroz godine funkcioniranja festivala?

To su prije svega načini financiranja i objektivne propozicije koje iz toga proizlaze. Činjenica je da je maksimum financiranja zapravo minimalan, možda 80 tisuća kuna za produkciju na nezavisnoj sceni, bilo da je riječ o umjetniku koji djeluje već dvadeset godina ili nekom novom. Potrebno je da centri poput Studentskog centra i Teatra &TD generiraju mlade umjetnike i za to dobiju novac od grada te onda sami kuriraju i biraju umjetnike koji bi trebali izaći na scenu. Problem (još uvijek vrlo aktualan) su i uvjeti rada jer danas, kad kazališta ulaze u koprodukcije, ona nude prostor (čiji je hladni pogon pokriven) kao svoj produkcijski udio, a umjetnici dolaze s novcem, a to mislim da je pogrešno postavljeno. Zatim i to da se te produkcije, kada dođu do premijere, rijetko igraju dalje. Rijetko koja se predstava odigra 5, 10 ili nevjerojatnih 20 puta – to je onda gotovo hit. Istina je da nastaje veliki broj nezavisnih produkcija za koje je teško uvijek naći publiku, no taj se problem broja izvedbi veže i na postprodukciju. Ovdje smo svi opsjednuti premijerom pa dolazimo do premijere svoje predstave ne razmišljajući o tome da se to dalje plasira, bilo u Hrvatskoj ili vani, što je također nešto što smo htjeli kroz Perforacije i međunarodne suradnje promijeniti. Organizirali smo Perforacije u New Yorku, Grčkoj i Francuskoj te smo tako nastojali stvoriti okvir koji bi nam omogućio da predstavimo mlade i eksperimentalne hrvatske umjetnike vani, u okviru mogućnosti koje smo imali.

Za neke je performanse bolje da ostanu na papiru

Dakle, veoma ste otvoreni prema posve mladim autorima kojima treba pomoć da se realiziraju? Kako dolazite do autora?

Apsolutno, životopisi mi nikada nisu puno značili, važniji je koncept, ideja. Jedino što me možda zabrinjava je što svjedočim banalizaciji koncepata, nisu svi napisani koncepti za izvedbu, za neke je performanse možda bolje da ostanu na papiru. Ali prije svega želim biti iznenađen, a mislim da to i publika želi – biti pomaknuta u odnosu na očekivanja. Ono što mene iznenadi, vjerujem da dolazi iz onoga u što vjeruje osoba koja radi. Tu prije svega vjerujem sebi kao kuratoru, tu vrstu prepoznavanja imam, i dok vjerujem da je imam, radit ću ovo što radim ovako kako radim.

BIsakovic_Necastive

Isakovićeve “Nečastive” za jedanaestero golih plesača najiščekivanija je produkcija ovogodišnjih Perforacija

Možete li nam ukratko predstaviti ovogodišnji program Perforacija? Što je to što će nas možda iznenaditi?

Apsolutno je najveća predstava ove godine predstava „Nečastive“ Brune Isakovića, predstava za jedanaestero plesača koju radimo u suradnji sa Studiom za suvremeni ples. Ono što je meni ovdje zanimljivo jest posve drugačiji pristup plesu, propitivanje toga što ples i pokret jesu, te što sve može generirati taj pokret. Isaković se ovdje bavi tenzijama koje se postižu u tijelu disanjem i različitim tehnikama koje je razvijao radeći na svom istoimenom solu, no sada istražuje kako se to prenosi na jedanaestero ljudi. S mladom plesačicom i koreografkinjom Martinom Nevistić surađujemo svake godine. Ona mi je veoma zanimljiva jer promišlja ples na specifičan način – ne uzima stvari zdravo za gotovo, nego zaista gradi nešto iz sebe. Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo su isto praktički svake godine na Perforacijama i, što se mene tiče, oni će uvijek imati prostor na festivalu. Riječ je o jednom posebnom načinu rada. Netko će reći: „Kad si vidio jednu njihovu predstavu, vidio si ih sve.“ U principu ne mislim da je to problem, jer je po meni to nešto autentično i specifično za njih. Duboko ulaze u studiju materijala s kojim rade i njime zaista vladaju. Ina Sladić je mlada plesačica i autorica koja je u programu jer smo prošle godine organizirali pet rezidencija na kojima su mladi plesači imali priliku razvijati svoje autorstvo. Nakon 4-5 tjedana rada u studiju s dramaturzima izabrali smo projekt Ine Sladić da ga produciramo do kraja. To su sve zanimljivi koncepti, ali svi su radovi još u nastajanju pa tek slijedi vidjeti na festivalu kakvi će biti konačni rezultati…

Bjesnilo desnila

Domino je neprofitna udruga zamjetne veličine u kontekstu Hrvatske. Imaju li politička previranja utjecaj na funkcioniranje udruge?

Ne bih rekao. Naš je ključ uspjeha bio diversifikacija programa i diversifikacija izvora financiranja, odnosno širenjem okvira onoga čime se bavimo otvorili smo više prostora odakle možemo ostvariti financiranje i tako smanjili utjecaj bilo kakvih političkih peripetija. Dakle, da, mi dobivamo dotacije iz grada i države, ali nisam primijetio da ovisimo o promjenama lijevo ili desno. Razlog tome je što smo i dalje dovoljno mali da smo posve nebitni u tim sferama. Naravno, to ćemo još vidjeti jer je ova desnica koja dolazi puno bjesnija danas nego što je bila prije. Naravno da nastojimo povećati veličinu dotacija, ali mislim da smo došli do plafona onoga što neprofitna organizacija može očekivati od dotacija tog tipa.

Adriana_i_Zvonimir_Dobrovic_photo_by_Ivan_Kralj

Adriana i Zvonimir, sestra i brat u gastronomskom i festivalskom biznisu

U posljednje vrijeme niče sve više različitih neprofitnih organizacija, je li moguće živjeti od rada koji ne stvara profit? Vi ste, između ostaloga, i vlasnik restorana Ginger Sushi, tako da Vam sirove ribice sigurno olakšavaju život financijski…

Odgovor je tu sasvim jasan, ali znam da se može živjeti od rada u neprofitnom sektoru. Veličina organizacije je relativna stvar, jer ono što se percipira velikim među umjetničkim organizacijama, je minijaturno u bilo kojem drugom sektoru. Toga moramo biti svjesni i stremiti podizanju vlastite razine, vrednovanju vlastitog rada upravo zbog programa neprofitnih organizacija koji su puno agilniji i inovativniji od onih u institucijama.

Urušeni sustav ćorave koke

I Perforacije i Queer Zagreb s vremenom se sve više orijentiraju na eksport u prostore gdje sudionici mnogo lakše posluju i komuniciraju s javnošću, skupljaju kontakte i iskustva. Sve se čini da pametnima dojadi čekanje boljih dana u Hrvatskoj pa izvoze svoj talent u inozemstvo (pogotovo pred navirućom “desnicom koja je puno bjesnija nego ranije”). Ne postoje li neka rješenja koja bismo mogli, obratno, importirati i probuditi kulturni sustav iz sna, ili radije – kome? 

Apatija je najveći neprijatelj bilo kojoj promjeni. Za rad u kulturi su potrebni ozbiljni kondicijski treninzi. Sustav ima vremena koliko želiš, tamo se čeka penzija, a s ove strane žice ponekad ni ne znamo što čekamo. Stoga, mudriji ne čekaju više, već rade što mogu. Što se tiče rješenja, o kriterijima i evaluaciji mnogo se pričalo i pisalo i ne treba opet. Ja bih dodao da je problem i u stavu, u nevjerici da se nešto može promijeniti. Što znači taj rad koji se ulaže? Što se s njim želi postići? Zašto raditi festival, na koje kompromise smo spremni da bismo radili to što želimo u neuvjetima? Na tu kartu igra sustav koji ne prepoznaje vlastito urušavanje. Kulturna politika apsolutno treba znati što se želi postići za pet, deset, petnaest godina. Ja to kod nas ne vidim. Svaki uspjeh se ponekad čini kao eksces, kao iznimka, a ne kao pravilo. I ćorava koka nabode zrno je postalo naša metoda. Hrvatska je nažalost zapravo ispala s mape, sami smo si to dopustili. Izvan Hrvatske rijetko da i postojimo. To možda ne bi niti bio problem da u Hrvatskoj uopće postojimo. Ali i ovdje smo sjenka vlastitih mogućnosti.

Prva zagrebačka Povorka ponosa pokrenuta je 2002. godine, godinu dana prije nego što ste osnovali svoju udrugu, s festivalom Queer Zagreb kao najprepoznatljivijim projektom. Toleranciju ste u hrvatskom društvu željeli širiti – kroz kulturu…

Tada je civilno društvo koje se bavilo raznim vrstama aktivizma na neki način izuzelo kulturu iz svojih regularnih aktivnosti, a meni se činilo da je upravo kultura odličan medij za promicanje svijesti te model za edukaciju, postavljanje pitanja različitosti i toga što znači biti drugačiji u određenom društvu. Hrvatska je kultura tada bila vrlo monolitna i vrlo zatvorena, pogotovo što se tiče različitih seksualnih praksi. Danas je situacija bitno bolja, međutim, kad se radi o ljudskim pravima, ne treba nikad stati i tapšati se po ramenu.

Zvonimir_Dobrovic_ispred_Ginger_Sushija_photo_by_Ivan_Kralj

Zvonimir Dobrović ispred sushi bara koji je, nakon uspješne pionirske godine u Masarykovoj ulici u Zagrebu, nedavno dobio i ljetnu varijantu na – Zrću

S poštovanjem, ja sam peder

U jednom donekle programatskom tekstu navedeno je da vaši queer festivali imaju za cilj širenje semantičkog polja termina queer na „sve što je van norme, ne nužno vezano za rod i seksualnost“. Zašto odabir upravo tog termina?

Meni kao selektoru i kuratoru identitetski art nije toliko zanimljiv jer on ima neku drugu svrhu – apsolutno legitimnu svrhu – građenja neke zajednice, građenja identita i jačanja samosvijesti, ali to samo po sebi rijetko generira umjetničku vrijednost. Tek kad se termin izmakne iz isključivo rodne i seksualne semantike, moguće je u njega uvlačiti razne druge pozicije marginaliziranosti (primjerice ekonomske situacije, obrazovanja, etniciteta ili rase) koje nas kao ljude određuju u pojedinom kontekstu. Prvi smo festival nazvali Postsocijalistički queer (dakle, postavili smo pitanje što znači biti drugačiji na Balkanu), ali nas je uvijek zanimalo što je queer i drugdje – u Brazilu, na Tajlandu, u Americi, u Nizozemskoj… U tom smislu, queer ovisi o geografiji, odnosno, ono što je nama queer na Balkanu ne mora biti toliko začudno i marginalizirano negdje drugdje, primjerice u jugoistočnoj Aziji su ponekad rodne fluidnosti puno prihvaćenije nego kod nas. S druge strane, u Brazilu je queer povezan i s rasom, odnosno tamnom bojom kože koja se tamo uvijek veže za siromaštvo, a posredno i na seksualnost i to je zanimljivo pokazati u Europi i SAD-u gdje često stvari gledamo iz nekog svog centra.

Ima li izbor riječi queer veze s inicijalno pejorativnim prizvukom termina koji su njegovi nositelji svjesno preuzeli te ga na taj način pretvorili u vlastiti izvor snage?

Konkretno u Hrvatskoj ne bih rekao da je ikada imao pejorativno značenje jer naprosto nemamo povijest te riječi, ali primjerice u New Yorku još ima ljudi koji taj termin ne vole jer pamte njegove negativne konotacije koje se vuku iz 50-ih i 60-ih, no to je stvar generacijske razlike. Ali da je došlo do obrata, apsolutno! To je kao s pederima i lezbama u našem kontekstu, mi ćemo uvijek za sebe reći „Ja sam peder“ s apsolutnim samopoštovanjem.

Postoje li umjetnici koji se identificiraju specifično kao queer umjetnici?

Prije je postojao problem da se umjetnici nisu htjeli nazivati queer umjetnicima zbog opisanog preuskog određenja queera, naime, bojali su se da će ih to na neki način odrediti, da ih „ozbiljniji“ festivali neće uključivati, da ih mainstream neće uzeti u obzir ili će ih promatrati isključivo kroz prizmu „tradicionalnog queera“. Niti jedan kurator većeg festivala nije uopće gledao programe queer festivala jer su naprosto vjerovali da znaju što je queer i što na takvom festivalu mogu očekivati. Kad smo mi počinjali, postojalo je možda nekoliko queer festivala u svijetu, sada ih ima mnogo, mnogo više, to je postala riječ koju svi žele koristiti, od različitih festivala do muzeja. To je zapravo pozitivno jer nam dalje otvara mogućnosti pronalaska prostora queera koji (još) nisu mainstreamirani. Mene uvijek privlače ti horizonti, ponekad i radikalni, koje kroz art otkrivamo.

Fenomen Abramović: Komercijala pomaže radikali

Dakle, programi imaju za cilj senzibilizaciju javnosti, no ako govorimo o performansu i suvremenom plesu, je li riječ o relativno elitističkoj umjetnosti? Kako može javnost senzibilizirati umjetnost čije je razumijevanje rezervirano za mali broj ljudi?

Možemo reći da je svaka umjetnost u nekom smislu elitistička, ali ako napustimo takvu generalizaciju, ne mislim da je performans nešto posebno specifičan. Dapače, postoje autori performansa koji su više razvikani od autora tradicionalnijih formi. Važna je razlika u tome što se suvremeni art odmiče od narativnog načina razmišljanja na kakvo nas naše školovanje navikava. Ako cijeli život slušamo tonalnu muziku, a onda odemo na koncert atonalne muzike, nije problem u muzici, nego u tome što je nismo navikli slušati. Mislim da ovdje postoji načelni problem u stvaranju publike kada je riječ o eksperimentu. Eksperiment je uvijek ispred nas, svaki festival koji se bavi eksperimentalnom umjetnošću mora neprestano otvarati prostore eksperimenta na koje nismo navikli. Bilo bi mi sumnjivo kad bi na Perforacije došlo 10 tisuća ljudi jer bi to značilo da eksperiment nije dovoljno daleko otišao, da smo već tu formu apsorbirali, da je (pre)lako čitamo. I nije problem da se nešto lako čita, ali upravo apsorbiranjem jednog sadržaja znamo da moramo ići dalje. Fenomenalno je da je Marinu Abramović vidjelo ne znam koliko tisuća ljudi, ali tek tada znamo da možemo dalje raditi nešto znatno radikalnije.

Dobrovic_Abramovic_Isakovic

Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković u društvu Marine Abramović

Na suvremenoj urbanoj sceni art postaje in, mnogi osjećaju da se zamućuju kriteriji kada je riječ o konceptualnoj umjetnosti, kič caruje, a ultimativne alternative izvedbene umjetnosti prelaze u novčano isplativi pseudoelitistički oblik kakav mnoge frustrira upravo u slučaju spomenute Marine Abramović (koju ste imali prilike i intervjuirati u Ateni). Kakav je Vaš stav prema tome?

Što se tiče Abramović, ja s time nemam nikakvih problema, meni je fenomenalno da je ona uspjela napraviti tu vrstu impakta – sada se svaki muzej počeo baviti performansom, to tako prije nije bilo. A bez figure poput Marine Abramović, prirodno ili umjetno stvorene, bez tog tipa megastara performansa, ulazak u mainstream puno bi teže išao. Svako širenje polja koje vidimo, otvara prostor za ono što ne vidimo. Svi na kraju krajeva radimo nešto što želimo da vidi što više ljudi, sve ostalo su nekakva utješna opravdanja kao: „To zapravo nitko ne razumije“. Marina Abramović, vjerujem, i nakon prodaje komercijali radi iz istog impulsa u sebi, vjerna sebi, kao što je to radila prije 40 godina, samo što se to drugačije percipira zbog medija itd. Njezine duracijske performanse većina umjetnika koji je lako odbacuju nema šanse da bi mogli osmisliti, a kamoli izvesti. To je vrsta posvećenosti koju si rijetko koji umjetnik dopusti (ili se na nju prisili). S druge strane, meni se ideja novčane isplativnosti sviđa! To i jest poanta, mislim da više ne moramo živjeti s idejom da umjetnici moraju biti gladni i neprestano patiti, nego ako mogu prodati svoj rad za 50, 100, 200 tisuća ili pak milijun dolara, želim im svako dobro i ne bih baš sve olako odbacivao kao čisti komercijalizam.

Poslovno-privatni život znatiželjnog dvojca

Budući da ste iznimno aktivni u profesionalnom životu, neprestano putujete. Kako to mirite s osobnim životom? Na različite ste načine (profesionalno, emocionalno, kulinarski) vezani za različite zemlje pa kako se vezujete za ljude kad su oni najbliži predaleko i gdje biste rekli da je danas Vaš dom? I… Koliko imate prikupljenih nagradnih zračnih milja?

Naravno da je u Zagrebu moj dom, ali nije jedini. Zauvijek ću privatno biti vezan uz Sao Paulo i Brazil i tamo je neki moj drugi dom gdje imam mnogo prijatelja, obitelj, uspomene. New York je također grad uz koji sam nekako organski povezan. Kad živite kao ja, stalno na putu, stvaraju se druge navike, naviknete se na konstantnu promjenu, uvijek nove informacije i ljude. Jedina mogućnost da imam osjećaj za osobno pored toliko načina bivanja u svijetu jest da osobno vežem uz poslovno, u svakom smislu. To me čini prizemljenim bez obzira na količinu zračnih milja, jer sam onda uvijek negdje ipak doma, jer taj osjećaj uglavnom nikad ne vežem uz kuću, omiljeni kafić, kolotečinu. Zapravo suprotno, kreativnost i svestranost koju živim kroz privatni život, s osobom s kojom volim dijeliti sve, mi omogućuje da sam živ u punom smislu te riječi, kako najbolje znam. Obojica smo znatiželjni, željni i sretni.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.