Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Žene: Živjeti s genijem

Žene: Živjeti s genijem

T. C. Boyle: „Žene“
Izdavač: Fraktura, 2011.

Ocjena : 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Tom Coraghessan Boyle američki je 63-godišnji pisac, autor dvadeset proznih knjiga, od kojih su tri romana prevedena na hrvatski, u izdanju zaprešićke Frakture: „Pričaj, pričaj“ je vrlo dinamičan, uzbudljiv i filmičan triler, u romanu „Dr Seks“ T. C. Boyle se bavi životom i djelom pionirskog istraživača ljudske seksualnosti Alberta Kinseya, a i nedavno objavljen hrvatski prijevod Boyleova romana „Žene“ također je romansirana biografija. Iz perspektive njegova izmišljenog učenika Japanca Tadashija Sata T. C. Boyle u „Ženama“ ispisuje životnu priču slavnog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta (1867.-1959.), pionira tzv. organičke arhitekture koji je na vrlo originalan način razradio ideju kontinuiranog unutarnjeg prostora, u centar svake građevine stavljajući čovjeka pojedinca te svaki projekt rješavajući neovisno od prijašnjega kao jedinstvenu i neponovljivu kreaciju. Među njegovim najpoznatijim djelima su Guggenheimov muzej u New Yorku, tokijski hotel Imperial, vizionarska rješenja centra Pittsburga i Bagdada te cijeli niz takozvanih prerijskih kuća.

Iz knjige:

Je li on bio povrijeđeni genij ili ženskar i sociopat koji je izigrao povjerenje gotovo svih ljudi koje je ikada poznavao, osobito žena, upravo žena?


Ipak, roman se tek površno bavi Wrightovom umjetnošću (jer o tome ionako postoje brojne stručne publikacije i monografije) već Boyle svoj naglasak stavlja na analizu umjetnikove osobnosti, osobito u svjetlu njegova odnosa spram drugih ljudi, u prvom redu brojnih žena u koje se strastveno zaljubljivao, ali ih ubrzo vrlo hladno i ravnodušno napuštao. Frank Lloyd Wright se naime triput ženio, a tri njegove supruge i jedna ljubavnica zapravo su glavni protagonisti Boyleova romana i nositeljice priče, čijih je života Frank Lloyd Wright bio sidrište, njihov pokretač, ali i breme. Jer, kako saznajemo, Wright je bio ženskar, nepopravljivi zavodnik koji je za neumorno šarmiranje svih žena oko sebe uvijek imao alibi da su sve one potencijalne klijentice, ili pak supruge potencijalnih klijenata, te da su one te koje bi svoje muževe mogle nagovoriti na neki projekt za kojega će njega angažirati. No Boyleova je teza da su sve Wrightove brojne žene bile tek prolazni hirovi jer je zaljubljenost u samoga sebe bila jedina vrsta ljubavi za koju je slavni arhitekt bio sposoban; prema ženama se ponašao kao prema sluškinjama dok je djecu doživljavao kao iritantnu skupinu stranaca. Svoj je pečat Wright ostavljao kako na neživim stvarima (građevinama koje je projektirao) tako i na ljudima; kućama svojih žena dizajnirao je interijere i namještaj, a njima odjeću, ali je utjecao i na njihovu psihu, prilagođavao je ljude svojim hirovima i potrebama nesvjestan grandioznog opsega svog egoizma i totalitarne autoritativnosti kao mračnog dragulja na kruni svoje genijalnosti. Osim u odnosu sa ženama to je uočljivo i kod odnosa s učenicima, u čije se živote uplitao, podređujući ih svojoj volji i neutralizirajući njihovu inicijativnost.

Senzacije u doba puritanizma

T. C. Boyle za pripovjedača mudro uzima upravo Wrightova učenika, čiju autsajdersku poziciju stranca (Japanca) iskorištava i poradi obogaćivanja romana društveno-analitičkom komponentom, u čemu se prepoznaje poveznica s autorovim romanom „Dr Seks“. Radnja je naime, baš kao i kod spomenutog romana, smještena u vrijeme obilježeno puritanizmom (prva polovica 20. stoljeća), u vrijeme u kojem brojne osobne slobode još nisu bile osvojene a ljudi su bili sputavani brojnim konvencijama, ali i nelogičnim zakonima. Primjerice žrtve preljuba, unatoč svojoj nedužnosti, trpjele su omalovažavanje i osuđivanje okoline, a T. C. Boyle se, osim spram licemjerja kad je u pitanju sfera seksualnosti, s posebnim (a kako spoznajemo, i opravdanim) žarom okomljuje i na beskrupuloznost novinara žednih senzacija, zbog kojih su spremni gaziti i preko leševa. A ni leševa u priči ne manjka; Wrigtovu drugu ženu Mamah Borthwick Cheney i njezino dvoje djece u napadu bijesa ubio je sluga kojeg je ona otpustila nakon što je pretukao svoju zaručnicu. Prije gospođe Borthwick Wright je bio u braku s Catherine Tobin koju je oženio kad mu je bilo devetnaest a njoj šesnaest, i koja mu je rodila šestero djece. Utjehu nakon Mamhine smrti Wright pronalazi u društvu ekscentrične slikarice i kiparice, te morfijske ovisnice Maude Miriam Noel da bi se, nakon vrlo turbulentna i – zahvaljujući Miriaminu trudu – senzacionalističkog i skandalima začinjenog razlaza, konačno skrasio s crnogorskom plesačicom Olgivannom Lazović Milanov Hinzenberg.

Arhitektoniku romana obilježava rertrospektivna naracija s pripovjedačem u trećem licu jednine, a priča se odmotava unatrag – započinje s posljednjom suprugom Olgivannom, najviše se zadržava na liku ekscentrične Maude Miriam Noel, da bi se okončala epizodom ubojstva gospođe Borthwick. Vrijeme koje je Wright proveo s prvom suprugom Catherine upoznajemo u fragmentima, putem dijaloga i pripovjedačevih komentara, a priča je nadograđena i potpričom o životu naratora, Japanca Tadashija, čija pripovjedna, ne posve pouzdana pozicija, autoru služi i kao svojevrstan štit, jer je prikaz slavnog arhitekta daleko od idealizirajućeg.

Poglavlja s karakterizacijom

T. C. Boyle rabi funkcionalan, protočan stil, vrlo vješto čitatelja uvlačeći u priču, bez korištenja nepotrebne ornamentike, ali uz pažljivo dozirana zrnca ironije i humora te dirljivosti (vrlo dojmljivo dočarana nasilna pogibija Mamah Borthwick i njezine djece). Naravno, ne radi se o monotonom, anestetiziranom pripovjedanju, već autor kombinira izričaj s obzirom na osobnost lika koji je u tom trenutku u centru pažnje. Tako Tadashijeva poglavlja obilježava reportažni stil, a Olgivannine dionice trezvena racionalnost, dok je na stranicama s Miriam kao nositeljicom radnje riječ o furioznijem, kaotičnom, kićenijem, a na trenutke čak i pompoznom pripovjedanju, što je u potpunosti u skladu s njezinom ekscentričnom i razuzdanom prirodom. No najdojmljivijim se dionicama ispostavljaju grubim naturalizmom garnirane epizode s Julianom, ubojicom gospođe Borthwick i njezine djece, kao fokalizatorom. Psihološka karakterizacija, kako Franka Lloyda Wrighta tako i njegovih žena, vrlo je uspješno provedena, iako je prigovor moguć zbog gotovo potpunog ispuštanja iz priče arhitektove brojne djece, osobito s obzirom na patnje koje su im prouzročila Frankova napuštanja njih i njihovih majki. No Wrightova djeca statisti su u romanu, vjerojatno jer su takvu ulogu imali i u očevu životu.
„Žene“ su poučna, ali i dinamična te uzbudljiva fikcionalna biografija, dojmljiv portret genija toliko obavijenog oblakom vlastite genijalnosti da često nije zamijećivao niti uvažavao potrebe i emocije drugih. A ujedno je to i roman o idealizmu, o žudnji za svijetom kojim vlada estetika a ne nužda. Te okrutnost. I licemjerje…



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.