Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Zašto je Zvonimir Balog pozvao Predsjednika da ga pozove na kavu

Zašto je Zvonimir Balog pozvao Predsjednika da ga pozove na kavu

zvonimir_balog_&_silvija_sesto_photoediting_by_kupus.netNiste baš strpljiva osoba. Dogovoreno je jedanput mjesečno, neki ritam, i gle, ministrica vas još nije provarila, a vi se javljate?

Oprostite mojoj malenkosti, ali nekako s proljeća ispadnem iz ritma, razbacam se na sve strane i tko će to pokupiti, tko? Uostalom, toliko se toga dogodilo i ja se iskreno bojim kako ću pol toga zaboraviti, a pol toga potisnuti uredno izvježbanom retroaktivnom inhibicijom. Znate nas žene, nalijemo u sebe svašta, pa iscuri. Tekućinu je teško pokupiti koncentriranu. A razblaženo nitko ne voli.

Da počnemo od kraja?

Ako to nije retoričko, svakako. Dakle, u petak, 4.4.14. dodjeljivala se najstarija nagrada za književnost za djecu – „Grigor Vitez“. Bilo je kao uvijek lijepo. Cijeli mali šou u kazalištu lutaka. Puna dvorana kao na „Zvjezdici pospanki“, osim ravnateljice. Otkad je ta nova ravnateljica ona ne dolazi. Prijašnji, sad pokojni ravnatelj kazališta, došao bi na stejdž i pozdravio. Ni ove godine nisam vidjela kako ta ravnateljica izgleda, znam samo da sam tam pisala nekaj kako bih voljela da mi se tam, tam di sam svaku predstavu kao mala gledala i po tridesetak puta, igra neka moja mala dramica, al’ vele da imaju sve puno četiri godine unaprijed. Vrlo organizirano kazalište, mislim da bi tako i Vitomira Lončar trebala biti organizirana, ovak kak sad dela, neplanirano, svako malo joj se dogodi da umjesto na probe ide na neka policijska saslušavanja. No dobro, sori na digresiji, dogodi se i meni.

No dodjela nagrade „Grigor Vitez“ ove godine mi je došla onak fino, kao melem na ranu. Lani sam, naime, sama dobila tu nagradu paralelno s hajkom oko mog „Bum Tomice“, pa mi se lijepe dva oprečna osjećaja, no u tom srazu nisam dozvolila pucanje, ne volim agresiju, jake zvukove, osim bubnjeva. Ove godine je nagradu dobila moja kolegica Nada Mihaljević za djelo „Anđeo plišanih igračaka“, jedna od autorica jedne od devet knjigica koje smo Mlinka i ja priređivali po ljeti dok se Čikalino praćakal u Dubaiu. Čestitam još jednom Nadi, ulijeva nadu, bogme strong.

Anginini dijalozi

U prvom redu sjedio je pisac kojeg često spominjete kad vam postave pitanje što ste voljeli čitati kad ste bili mala.

Hm, mala. Insinuirate kako sam sad velika? Mjerim se često na onoj žirafi rasta, mislim da je počeo obrnuti proces, nekako paralelno s civilizacijom. No i to veseli, sve veseli čovjeka, život je veselje, a meni je veselje bilo vidjeti autora moje prve i najdraže knjige, „Nevidljive Ive“. Dobila sam je izravno iz tiskare, mirišljavu. Nekako u isto vrijeme kad i prvu penicilinsku injekciju. Kao dijete, naime, patih od uzastopnih gnojnih angina. Toj uzastopnoj boljci pripisujem sad svoje umijeće neprestanog brbljanja. „Nevidljiva Iva“ bila je moja knjiga djetinjstva. Nekidan ju je i moj sin otkrio na polici, prvo izdanje, potpisanu od samog autora. Naime, imala sam čast pisati predgovor Balogovim „Malim ljudetinama“, romanu koji smo naglas obiteljski čitali i umirali od smijeha. I tak, kad je uzeo „Nevidljivu Ivu“, i moj sin je imao onu facu koju imam i ja kad pomislim: ima još ljudi, ima zemalja…

Balog je, kao što rijetki mediji izvjestiše, primio nagradu „Zlatni konj“ za stvaralaštvo?

Ma Balog je nešto što se planetu dogodi jednom u tisuću godina. Čovjek Strast, lijepo ljudsko biće, duhovito na ljudski način, tašto na ljudski način, divno ostarjelo dijete, čisto, privlačno, svemir. Prišla sam mu, prva dala ruku iako to i nije baš po bontonu, al’ vežu me lijepe uspomene za tog čovjeka, iako sam mu jednom prilikom zločesto napomenula,  kad je izložio svoje „srebrno pero“ za satiru na nekoj promociji, kako moja mama tatino „zlatno pero“ drži u ormaru ispod potkošulja. Nije mi zamjerio, osjetila sam. No Balog je primajući nagradu pozvao Predsjednika da ga pozove na kavu. Nije specificirao kakvu, kratku, dugu, s mlijekom, toplim ili hladnim. Mislim, u ovim našim i svojim godinama u godinu dana izdati čak osam naslova i dobiti dvije prestižne inozemne nagrade zaslužuje Predsjednikovu kavu, ako već ne crticu ispod reklame za peglanje bora u našim bilokakvim novinama. To je tužno, al’ Balog mora znati da nije zaboravljen. On se naprosto utkao u mnoge. Toliko često pomislim na njega, autora u pravom smislu riječi, njegove poteze kistom, njegove riječi. Balog, čovjek koji kroti riječi, a onda ih pušta u divljinu. Preporučam Predsjedniku da zagrije kave aparat između dva ustava.

Škola s jednom lektirom godišnje

Prošli tjedan ste posjetili i Švicarsku, povod?

Imala sam dva gostovanja u gradu iz križaljki Aarau, i Zurichu. Za treće koljeno naših šljakera. Za ono malo roditelja koji se trude furati klince na dopunsku hrvatsku nastavu. Jer klincima više ne pada na pamet u slobodnom vezu govoriti hrvatski. Puno se radi, malo se druži, još manje čita. Bio je to nevjerojatan sraz mene i jedne uređene zemlje u kojoj je čak normalno prokazivati susjeda ako se ne drži svih tih pravila i za to dobiti naknadu. Ne znam kaj da vam velim, malo sam i pokisla kad saznah kako tamo šljaka školstvo, s jednom lektirom godišnje. Drugi svijet. Preuredno, prerobotski. Da sam ostala još jedan dan, napravila bih neki cestovni eksces, zapjevala „lijepu njihovu“ uz jezero, hitila se u njega, zaplivala leptir. Al’ nije mi žal kaj sam išla. I putovanje sim-tam naplavilo je u mene toliko toga. Ipak, vratila sam se bez originalne Heidi. Ni u jednoj knjižari nisam našla tu knjigu osim slikovnica, a ona na odjelu za turiste, na engleskom, nije mi odgovarala. Nisam turist.

Velite jednu lektiru?

Mda, jednu godišnje, jer stvar je jasna, da se tak malo prosto izrazim i transparentna: ak’ u školi dobiš neku recepciju umjetničkog djela, ne delaš posle ko švicarski sat. Ukidanje umjetnosti, da budem tak’ gruba k’o ponekad Ana Tereškova, ukida čovjeka. Da sad ne ulazim u detalje i organe, ali eto, tu pri nami se to događa, no za razliku od Švicarske bojim se da je na djelu ne pretvaranje čovjeka u šljakera, već posvemašnje ukinuće čovjeka kao takvog. Šlus.

Sajam Bolonjez

Ovi vaši mali pisci su se vratili iz Bolonje? Kak je bilo?

A čujte, vele da je bilo super. Osim kaj se po sajmu i valjda po gradu motala brigada ljudi koja je dojahala na proračunskim atovima bez smisla i plana, ovi moji su s dodatno nažicanom lovom odradili dost toga. Sad ćemo vidjeti kaj ćemo delati, onak’ gerilski, jer od svih tih velikih nacionalnih strategija ministarstva žeđi i ostalih meni iskreno padne željezo, pa anemično velim: bu dobro. Stvari su tak jednostavne samo kaj uvijek treba taj pogon. No, kao predsjednica malih pisaca, namjeravam na strateška mjesta u gradu postaviti ove najjače nek’ prose. Zakaj ne? To ni naša sramota, a može biti i užitak. Osobito kad bumo na skupštini zbrajali ptičice. Cvjetni, početak Petrinjske, Jurišićeve, ispod konja, na zrinjevaškom paviljonu. Kuna po kuna… Prošle smo godine napravili devet knjiga, ove godine bumo najmanje deset. Kolko sam svojim ušima čula, ova ženska kaj vodi nacionalnu strategiju poticanja čitanja izjavila je kak knjiga nije kultura, pa radimo paralelno i na teleportaciji pisaca do škola, jer susret čitatelja i pisca za djecu jedini je poticaj za koji, iskustveno znam, pali! I knjiga jest kultura. Najjači dokaz za to je upravo to da je nekultura ubija, ne?

Jesu li bili ovi dizajneri u Bolonji kaj bu iduće godine organizirali Hrvatsku, odnosno nastup Hrvatske u godini kad smo zemlja gost?

Meni su rekli da se tam motalo petero ženskih i dijelilo četiri papireka, onak’ k’o nekad „miš bijeli sreću dijeli“. Ne znam vam puno o tome, al’ viđene su kratko. Sad jel’ bila i ona žena koja je bila u komisiji pa dodijelila sama sebi organizaciju, nisam ni pitala. Nemam baš puno vremena, proljeće je, delam i po vrtu i ne stignem ni smisliti sva ta pitanja, jer većinu odgovora ukebala sam već u kinderbetu. Znam sam’ da nitko nikog nije još zval nigdje, al’ godina je duga. Kampanjci to obično rade dva, tri dana prije. U svakom slučaju ja bum se molila da bu sve dobro, a u međuvremenu ću u podnožju kampanje poticati čitanje ne s ruksakom, već sa svojim pinklecom po školama i knjižnicama.

Knjižarsko spajanje vuče u paralizu

I na kraju, kakvo je vaše mišljenje o spajanju Algoritma, Mozaika i Profila?

Od spajanja volim samo neka. Primjerice obzorsko spajanje. Onak kao na razglednicama, kad se Velebit spaja s nebom prije utonuća sunca. To vuče na novi dan, na novo buđenje, onak prirodno. Ovo mi više vuče na natrag, na spavanje, drijemanje, ukočenost, paralizu. Osobito kaj se tiče plaćanja svih tih knjigica koje prodaju i budu prodavali ti kaj se vole spajati, mijenjati imena spojenog i ispucavati velike riječi koje se nekak smanje kad izađu u atmosferu. No marketinški mislim da bu to jedno predugo ime za firmu, pa predlažem da se nazovu spajalica ili klamerica. Tu bi se već dal lupit neki fini slogan il’ bilo kaj lupiti, ili samo lupiti, šakom po stolu.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.