Bratoubilački rat termin je zbog kojeg se, obično naknadno, pitamo: "Što nam je sve ovo trebalo?“ Riječ je, dakako, o biblijskom korijenju lingvistike, kad smo još vjerovali da svi jesmo braća i da smo svi napravljeni od istog rebra. Tragičnost međuljudskog prolijevanja krvavih potoka, najčešće bez jasne važnosti, u predstavi Teatra Exit "Usamljeni zapad“ transponirana je u odnos dvojice sebične braće koja u prostoru naslijeđenom od mrtvoga oca egzistiraju na živčanoj ivici, pod budnim i manje budnim okom mjesnog svećenika. Drama irskog autora Martina McDonagha (hrvatska publika mogla je već vidjeti uprizorenje njegove "Ljepotice iz Leenanea“ u Maloj sceni) neosporno korelira s osobitošću irske društveno-političke situacije s kojom se Hrvatska, s jednakom krvavom ostavštinom i sličnim društvenim okolnostima, često opravdano uspoređuje.

"Usamljeni zapad“ realiziran je kroz suradnju Teatra Exit i putujuće velške trupe Volcano Theatre. Režiju predstave potpisuju Fern Smith i Paul Davies, a hrvatsku glumačku postavu čine Mladen Vasary, Damir Klemenić, Edvin Liverić i Ana Takač. Predstava se, obzirno, ne preporučuje mlađima od šesnaest godina. Provokativnost, dakle? Ta površinska razina uličnog rječnika i nasilnog obračunavanja nekako je ipak u drugom planu sjajne priče i scenske radnje. Provokativnost i u modeliranju crkvenih tema ne odlazi u bogohulnost po svaku cijenu. Teško je stoga prihvatiti više marketinšku prezentaciju kako je riječ o predstavi koja nije za svako uho ili oko. Doista, u radnji je moguće iščitavati mnogoslojne scenarističke putanje, ali one se najčešće zadržavaju na obračunu s načelnim – stoga je povlačenje hrvatskih paralela više stvar osobnog odabira. Naravno da je riječ o prepoznatljivim kategorijama zločina i kazne, morala i dna, ljubavi i ljubomore. Čak i pozivanje na seksualne skandale unutar Crkve (Liverić glumi oca Welsha/Walsha, mjesnog svećenika koji teško uspostavlja kontrolu, ali čini to i nakon smrti) dobiva tek prolaznu jeku.

Pokušavajući se na razne načine baviti idolopoklonstvom, onim koje uvijek počiva na materijalnim stupovima, likovi jure za obožavanim pećima, čipsom ili figuricama Bogorodice, zanose se u fizički dodir ili bijeg... Najpozitivnija strana velške režije upravo je vješto, na audiciji, odabrana glumačka postava koja je promatrana kao sklop različitih pojedinaca u startu. Uočljiva je sloboda kojom je svakom ponaosob pružena mogućnost kreacije lika. Teško je tako ne prepoznati energiju Montažstroja u Klemenićevu nastupu, Nadjovu ili Lecoqovu neverbalnu učionicu u sjajnom i iskusnom Vasaryju (kojeg ćemo, nadamo se, ubuduće moći gledati i češće), plesnu odlučnost više Trafik, mane Montažstroj stila u Edvinu Liveriću ili snagu amaterskog glumišta u Ani Takač. To na sceni, i to primarno u vizualnom dijelu, funkcionira kao uzbudljiva kazališna kombinacija.

Auditivno, a tu je teško kritizirati redatelje koji ne govore hrvatski, šteta je što je govorna jasnoća, primarno u ulozi Damira Klemenića, ostavljena u začelje njegove fizičke vještine, jer su se sjajno osmišljene replike (iako hrvatskom kontekstu neprilagođavane) u temeljitijem radu na govoru i izgovoru mogle i mnogo funkcionalnije upotrijebiti. Prema kulminaciji predstave ta se blago uočljiva zakočenost doduše gubi pa ju je moguće pripisati i tremi premijere. Isti alibi možemo upotrijebiti i za nijansu prejake glasovne oluje Ane Takač kojoj su neki, slušao sam, prilično kritički zamjerili preglumljavanje. Moj je dojam da bi nekom iz klasične glumačke postave ovakvu izvedbu proglasili famoznom, dok je pretpovijest amaterskog glumišta valjda dovoljno oštar i umrljan nož kojim se može sjeći tkivo lika koji je, nota bene, ionako seksualno frustrirana i mentalno napeta bubble-sedamnaestogodišnjakinja. Stoga glumački odabir pozdravljam kao vrlo pohvalnu praksu da se likovima prilagođavaju glumci, a ne obratno. Svi su u "Usamljenom zapadu“ pokazali moć gotovo kemijske transformacije unutar jednog već planom zacrtanog shizofrenog svijeta. U okviru jednostavne i primarno funkcionalne scenografije svjedočimo i temeljitim te nadahnutim scenskim igrama kojih je ova fizički atraktivna, a skromna predstava slobodno mogla imati i više. Taj raznorodni umjetnički interes i talent glumca nešto je što mora biti na cijeni. I to prvenstveno u hrvatskom kontekstu u kojem glumac mora biti samo glumac, pjevačica ne smije biti porno glumica, glumica ne smije biti voditeljica, a samo valjda Mirko Fodor smije sve skupa.