Tu ste: Home // Kazalište // Kupusište // Zagrebački pljesnivi centar

Zagrebački pljesnivi centar

ZPC_kante_copyright_kupus.netNedavna premijera predstave „Oh Sweet Something“ Eme Janković i Andree Solomun (&M Dance Company) u Zagrebačkom plesnom centru svečano je obilježena scenografijom koju u predvorje centra, za razliku od one u samoj predstavi, nije postavio Ivica Propadalo. Nekoliko kanti namijenjenih skupljanju kišnice koja sa stropa curi u predvorje jedva pet godina poslije otvorenja centra, odličan su primjer standarda brzinske gradnje kulturnih ustanova u predizborne svrhe (arhitektonske – blago rečeno – manjkavosti prate na primjer i zgradu Muzeja suvremene umjetnosti), ali i pokazatelj kako uprave nekih ustanova brinu o prostorima koji su im povjereni na upravljanje, otvoreno pritom demaskirajući vlastitu praksu (ne)odgovornosti, pa katkad i manjak srama.

Mirna, voda brege dere!

Posjetitelji koji u predvorju javnog prostora namijenjenog javnom okupljanju čekaju predstavu, pokazuju neobičnu dozu razumijevanja za činjenicu da međusobne razgovore vode okupljeni oko kanti iz Interšpara, onih kakve možeš dobiti besplatno nakon što ih napuniš jabukama ili narančama. Možda bi se mogli zapitati ‘a gdje je voće?’, ali ciničnu gorčinu brzo ispire umirujuće kapanje vode koje intervenira u razgovor publike, kap po kap. Mirna Žagar, ravnateljica centra kojim upravlja Hrvatski institut za pokret i ples, možda se i pita što u jednom slapu neodgovornosti znači baš njezina kap (u čaši očito punoj strpljenja), ali teško je ignorirati činjenicu da, neovisno o financijskoj i drugoj podrški javne vlasti, pristaje voditi instituciju čiji krov ima strukturalne mane. I sama logika kaže da, ako kući prokišnjava strop, što ne valja treba potražiti upravo pri vrhu kuće.

ZPC_kante2_copyright_kupus.net

Živi susreti u ZPC-u – bolje oko kante
nego oko logorske vatrice

Nije curenje u predvorju na jednoj premijeri usamljen eksces, pogotovo ako se događa na dan kad vani ne pljušti kao iz kabla. Korisnici centra već neko se vrijeme pitaju zašto i za ulazak u samu dvoranu za treninge moraju preskakati lokvu vode, ili zašto pak zahod u garderobi za presvlačenje baš nikad nije u funkciji. Iza lijepih boja i nesvakidašnjih arhitektonskih linija, izbijaju defekti prostora koji očito vapi za korekcijama koje ne bi bile vatrogasno-kozmetičke prirode s potpisom Interšpara.

Moglo bi se prigovoriti da i druge institucije poput primjerice Pogona znaju imati problema s vodovodnim instalacijama ili prokišnjavanjem, ali čini se da korisnici takvog jednog industrijskog kompleksa u koji Grad nikad nije uložio iznose kakvi su upucani u izgradnju Plesnog centra imaju razumijevanja prema upravi (ravnateljica je Emina Višnić) koja u danim okolnostima odaje dojam kako daje svoj maksimum (možda je riječ o komunikacijskoj otvorenosti?). Korisnici Plesnog centra će pak prije govoriti vokabularom minimuma: minimum truda, minimum troškova, pa i minimum poštovanja prema javnosti kojoj je centar namijenjen.

Uhljeb naš svagdašnji

Dok se medijski djelatnici žale da Mirna Žagar na mailove ne odgovara tjednima, plesna scena sve glasnije bruji da je domaća platforma Tjedna suvremenog plesa počela biti primarno izlog predstava koje je koproducirao sam HIPP! Dodatno, selekcija Mirne Žagar na specifičan se način odnosi prema suvremenosti, kao da je materijala dovoljno tek za bijenale: od osam ovogodišnjih naslova u hrvatskoj selekciji čak je njih pet već igralo na Tjednu suvremenog plesa prošle godine! „Koreografska fantazija br. 1“, „Rekvijem za Z.“, „Pokret-ač“, „Magnolija (ili prkos)“, „Ti“. Posjetitelji ovogodišnjeg Tjedna mogli bi, čini se, osjetiti jedan snažan deja vu. Kasno pripremanje festivalskog programa, a onda i starost izabranih predstava (osim predstava iz 2013. i 2014. godine koje su već igrale na Tjednu ili barem u ZPC-u, tu je primjerice i „recentni“ rad Matije Ferlina iz, sic!, 2009. godine: „Sad Sam/Almost 6“), neki kritičari tumače činjenicom da je ravnateljica i dalje dislocirana Kanađanka kojoj je praćenje tekuće produkcije stoga i fizički nemoguće jer ima i (pametnijeg?) posla u bijelom svijetu. Pravo je pitanje zato čemu to grčevito zadržavanje pozicije u centru kojim se, čini se, nema vremena, a očito ni ambicije posvećenije baviti.

žagar-mrđen-foto-d.jelinek-novilist

Teta iz Kanade i nećak iz Hrvatske na jednoj od rijetkih zajedničkih fotografija – press konferencija Tjedna suvremenog plesa koji zajednički umjetnički i producentski vode,
photo by D. Jelinek (Novi list)

Zlobnici će reći da joj sve što se u Hrvatskoj događa ionako može prenijeti rodbina, i pritom uopće nisu u krivu! Ravnateljičina majka Nada Žagar Tjednu suvremenog plesa daje „administrativnu potporu“, a također drži ključeve privatnoga stana ravnateljice u kojem se, unatoč postojanju Zagrebačkog plesnog centra, i dalje nalazi HIPP-ov arhiv. Ravnateljičina majka bit će osoba koja će vas u ravnateljičinoj (očekivanoj) odsutnosti pripustiti u arhiv, nakon što dakako dobijete odobrenje mailom od same ravnateljice. Ravnateljičin nećak Ivan Helsing Mrdjen programski je koordinator Zagrebačkog plesnog centra, producent Tjedna suvremenog plesa i HIPP-a općenito. Ravnateljičina sestra Darja Mrdjen s HIPP-om surađuje na projektima radionica za djecu, a za ZPC je dizajnirala i bedževe. Inače je i dopredsjednica udruge Kreartiva koja u ZPC-u dobiva prilike organizirati „prodajno-izložbena i kreativna druženja“ na kojima se promoviraju unikatni i dekorativni predmeti neafirmiranih autora amatera. Posjetitelji/kupci na ovakvom prodajno-izložbenom događanju dodatno su stimulirani jer im ZPC, u zamjenu za njihov interes za rukotvorine, nudi popust na predstave Tjedna suvremenog plesa, dok se u nagradnoj igri dijele besplatni plesni tečajevi!

Obitelj prije svega, receptura je koju su zagovaratelji teorije da smo toliko mala zemlja da svatko svakoga poznaje ili mu je rod, dobrano i uspješno prokušali. S faksa na posao, makar i kod tete! Nećeš valjda biti „gnjavator“ i na ulici vući za rukav ministre s kojima nisi ništa u rodu? Ne ulazeći u trud i kvalifikacije pojedinaca, angažiranje unutar domene moći tvog najbližeg roda u javnosti će uvijek ostavljati dojam pročitanog nepotizma.

Raj za šlamperaj

I javna komunikacija programa HIPP-ova Tjedna suvremenog plesa uklapa se u opisane standarde minimalnih uvjeta. Ni dan prije početka festivala tiskane promotivne materijale nije bilo moguće pronaći u centru (središnjoj festivalskoj lokaciji), dok su službenice na info pultu zainteresiranoj publici odgovarale i da ne znaju (?) postoje li informacije na internetu. Oni koji se odvaže provjeriti web stranice festivala, koji je počeo prije nekoliko dana, mogu tek doznati da za većinu programa (koji su u tijeku) stoji uputa „više informacija uskoro“. Htjeli ste svratiti na audiciju za plesno-kazališni projekt „Jam Burr?!“ / „The Real Man“ koja se održala jutros u 10 sati? Više informacija uskoro… Ili prazni linkovi i greške 404. O šlampavoj prezentaciji ovog „velikog festivala“ govori nešto i podatak da se kategorija izvedbe na cijeloj stranici označava disleksičnom engleskom etiketom „perofrmance“.

tjedan-suvr-plesa-web

Web stranice Tjedna suvremeneog plesa – uskoro

Ovdje ne smijemo zanemariti činjenicu da je riječ o od strane Grada Zagreba najobilnije dotiranom projektu iz kategorije manifestacija izvedbenih umjetnosti (600 tisuća kuna ovogodišnje potpore više je od trećine cjelokupne svote namijenjene svim festivalima! Sljedeće su na top listi Ljetne noći Teatra Exit s više nego dvostruko manjih 250 tisuća kuna, dok mlađa, ali sasvim sigurno agilnija plesna manifestacija Platforma HR dobiva 110 tisuća!). Prihodima valja pridodati i nezanemarivih 300 tisuća kuna koje TSP-u daje Ministarstvo kulture (šestina svih sredstava u državi namijenjenih plesu!), ali i 50 tisuća kuna Turističke zajednice grada Zagreba, koje bi se prema uvriježenim pravilima trebale usmjeriti baš – promociji.

Smije li si festival takve veličine, takve povijesti i takvih pretenzija da nadrasta i vlastito ime „tjedna“, protežući se evo na gotovo mjesec suvremenog plesa (29.5.-20.6.), dopustiti tako aljkavo odrađen marketing, nedovoljno informirane djelatnike na info (?) pultu, neinformativne web stranice koje obećavaju više informacija uskoro, evo – čim Tjedan završi?! Nonšalantni pristup HIPP-a javnoj komunikaciji govori nam da veliki festivali baštine specifičnu vrstu luksuza gdje svoju veličinu pravdaju već brojem ili skupoćom produkcija koje ugošćuju, potpuno zanemarujući činjenicu da je festival komunikacija između umjetničkog rada i publike, te da se slavlje može dogoditi samo ako se festival postavi kao most. Festival bez putokaza čak i nakon što je službeno započeo pokazuje vlastitu dezorijentiranost pa ne treba osuđivati publiku ako se, također dezorijentirana, (ponovno) ne pojavi u gledalištu.

Pleši, medo, pleši!

Plesni tečajevi za javnost već su u svibnju privedeni kraju, i nakon još pokoje radionice te predstava na samom Tjednu Zagrebački plesni centar povući će se na ljetni san, na zasluženi kolektivni, da ne kažemo obiteljski odmor (na takvu stanku u sezoni primjerice ranije spomenuta institucija Pogona niti ne pomišlja, svjesna da je osmišljena kako bi zadovoljila potrebu scene za izvedbama, izložbama, probama…, a ne da bi glumila „još jednu instituciju“ koja kazalište i ples vidi kao vannastavnu aktivnost, pa kad nema škole nešto što se nominalno naziva centar identificira vlastitu periferičnost). Taman kad nestanu i najmanje naznake za kišu, pa se tako mogu eliminirati i kante koje dekoriraju njegovo predvorje, Zagrebački plesni centar će ponosno zatvoriti svoja vrata i pozdraviti nas do… Prvih jesenskih kiša. Tad će se polako, korakom nedovoljno naspavanog medvjeda, vratiti kako bismo ponovno romantično plesali na kiši, u zatvorenom.



6 komentara na " Zagrebački pljesnivi centar "

  1. Tea B. kaže:

    Haha, ekipa iz Pogona… šta je ovo, sponzorirani članak? Nemoj da krenemo nabrajati njihove obiteljske veze i sukobe interesa… sa stanovitim zakladama… iz kojih dobivaju novac… nisu on niš bolji.

    Uopće ne sumnjam da bi Emina Višnić, da se dokopa ZPC-a, uspjela nagovoriti Grad da joj popravi krov. :)

    Thumb up 4 Thumb down 3

  2. Korni kaže:

    Al da ga novinar melje gluposti-melje. A da nema ni “I” od informacija, pa senzacionalistički “tura” pod nos nešto što ne postoji već 3 godine, a izdogađalo se samo 3 puta u 2 mjeseca po nekoliko sati-pišuči o tome kao da je to nešto što već godinama do dana današnjeg beskonačno traje…. A da ne kažem da i o tome što su sudionici imali (tj.kako “novinar” tvrdi IMAJU (dakle i danas…???) nekakve popuste i sl.. bljuv, bljuv… Jadna nam zemlja sa ovakvim novinarima. A što se gospođe Žagar tiče, dotični pisac članka nije vrijedan ni da izgovori njeno ime, jer očito, osim zajedljivih i uvredljivih komentara nije si dao truda prije članka čak ni istražiti što sve i koliko desetljeća gospođa Žagar vrijedno i predano stvara događaj globalno prihvaćen i važan u životu plesnih, a tako i ostalih umjetnika.

    Vruća debata. Što vi mislite? Thumb up 2 Thumb down 6

    • Jasna kaže:

      Doista, koji ste vi tekst uopće čitali, Korni? Iz vašeg komentara posve je nejasno o čemu uopće pričate!
      Ovo je odličan članak, nešto o čemu se zna, a šuti godinama, i drago mi je da postoje mediji dovoljno hrabri da iznesu ovakve istine bez celofana. Samo tako dalje!

      Thumb up 5 Thumb down 0

  3. Pero kaže:

    E Corny, skinite si malo očale i dobro si ih obrišite.

    Thumb up 8 Thumb down 0

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.