Festival Zadar snova nastavljen je "multimedijski". Pozornice postaju bazeni, kazališne predstave javne tuširaone. Još kad bi prizivanje kiše prizvalo i publiku...
Svodom nenatkrivena Providurova palača viđala je i sunčanijih ljetnih dana. Ugošćeni Zadar snova nije baš imao sreće s vremenskom prognozom pa su dani nakon otvorenja praćeni pogledom strepnje prema naoblačenom dalmatinskom nebu. Možda baš zbog toga, ali sigurno ne samo zbog toga, dane je bilo ugodnije provoditi na strip radionici Ivane Armanini, službeno diplomirane slikarice, manje službeno, više družbeno – članice strip bande Komikaze koja je vjerojatno, indijanskom retorikom, i zakuhala ove kišne eksterijere. Mjesni odbor Poluotok, lokacija održavanja strip radionice, bilo je jedino suho festivalsko mjesto.
Jedna od temeljnih indijanskih sentenca na koje se ova zlikovačka strip mafija oslanja je ova: "Jedna pustopoljina suhe zemlje vrednija je od gomilanja novca i laži i na njoj raste duboko osjećanje sebe u slobodi!". Uz pozivanje na suhu zemlju, bilo je, naime, očito da Ivana Armanini, u svojim kostimografskim kreacijama upravljačice prirodnim silama (samo je gatačka kugla nedostajala), pokušava sabotirati ostatak festivalskog programa upravo indijanskim manevrima. Iznimno motivirajuće pronalaženje strip crtača u vlastitom biću, jer okušati se mogao svaki neindijanac, konektiralo se s neobično bogatim plesnim programom Zadra snova. Očito, plesovi koji u maniri te indijanske mafije prizivaju – kišu.
Prvi put mu (nebu) nije pošlo za rukom. Sklonjeni u hodnik koji vodi prema atriju Providurove palače, gledatelji su ipak mogli pratiti nastavak projekcija performans-filmova Toma Gotovca. Na istom mini platnu projicirani su i stariji filmovi Bore Leea, budući da najavljeni “Čuvaj se sinjske ruke”, čija se premijera na motovunskom festivalu nikad nije dogodila, JOŠ nije zgotovljen. Očito, famozni uspjeh, za 400 kuna snimljenih, “Kandži velegrada” malo je motivirao Kovačevu ekipu da novi nastavak ne zgotovljuje lijevim tabanom. Nakon pomnog peglanja, novi će uradak trash filmske radionice premijerno biti prikazan na Zagreb Film Festivalu. Valjda.
No Mario Kovač Flying Circus uspio je ipak u predvorju Providurove napraviti feštu kakvu Zadrani nemaju često priliku gledati. Općepoznati songovi zamamne Malnarove Anđe, uz plesnu pratnju slobodno koreografirane skupine djevojaka, uspjeli su unijeti peščenički duh, podići ruke obožavatelja u zrak, a i nogu pokoju. Za to je vrijeme, treba li napominjati, zadarsku rivu prala kiša.
Ni plesne predstave gotovo standardno ugodnog Bezimenog autorskog društva nisu prošle bez indijanske kletve. U prvoj, “Walk This Way”, koja istražuje kretanje u prostornosti jednoga koraka, a inspirirana pokretnim trakama iz fitness centara koje vježbačima omogućuju putovanje, a da pritom nikamo ne odu, Pravdan Devlahović kupao se tek u znoju. U drugoj, “Solo Me”, nakon uobičajenog mijenjanja triju oznojenih košulja, besmislenu borbu s vodom prekinula je kulminacija predstave BAD Co. u kojoj Pravdan, sa svojim, i Nikolina Bujas-Pristaš, sa svojim solom, mimolilaženje na istom plesnom podu moraju prilagoditi kiši koja lije po njima i publici.
Otvaranje kišobrana i improviziranje stolaca ili košulja kao zaštite učinilo je atmosferu ove unatoč svemu rasplesane predstave još naelektriziranijom pa je burni pljesak od vode šljapkavih ruku bio još ugodnija nagrada za plesno prizivanje kiše.
Autor Ivan Kralj
