Tu ste: Home // Kazalište // Kupusište // Zadar snova: Kulturne institucije treba razoriti!

Zadar snova: Kulturne institucije treba razoriti!

Po netom završenom festivalu suvremenog kazališta Zadar snova razgovarali smo s organizatorima ove šesnaest godina stare manifestacije. U samozatajnoj maniri intervju potpisuju kao timski rad, a u istom tvrde da im je konačno jasno kako se snovi nikad ne ostvaruju. Iako tvrde da će kvalitetni programi procvjetati tek na zgarištu institucija, odbacuju teorije o političkim korupcijskim hobotnicama.


Kad ste prije šesnaest godina počeli sanjati ovaj festival, što vas je vodilo?

Jasno, želja za bogatstvom, slavom i beneficijama. Organizacijski i društveni ciljevi su locirali što vedrije i pitke, plitke i jeftine umjetničke forme kao najtraženiji kulturni sadržaj, a koje također najviše pridonose brendiranju i identifikaciji nas kao poželjne turističke destinacije. Strategiju smo odredili tako da što bolje odgovara ukusu religiozne većine i političkog establišmenta, znači tradicija, baština i da ti kušin bude stina, što bi nam uz puno strukovne korupcije i populističkog ulizivanja ispunilo prvonavedene ciljeve. Spartanske uvjete i gerilsku građansku organizaciju smo si sami nametnuli kako bi ispunili očekivane klišeje o dolasku do zvijezda preko trnja, a sliku tj. Dizajn siromašnog kazališta smo izabrali jer smo procijenili da daje najbolje marketinške efekte.

Je li Zadar snova ispunio te namjere ili vam se još uvijek čini nedosanjanom idejom koja neprestano izmiče?

Zadar snova nije ispunio ništa, nijedan od ciljeva i podciljeva, nije ni blizu ostvarenja misije. Osim jednog, kontinuirano trajanje festivala, što je jedini cilj koji se ispunjava. Tako je Zadar snova ostvario jednu od svojih vitalnih uloga, biti i ostati svjedok vremena. Bizarnog i tužnog vremena, ne samo iz naše perspektive.

Teško je sažeti konstelaciju stvari no otprilike ako uzmete sve ciljeve građanskog i nezavisnog umjetničkog sektora i okrenete vektor u smjer koji je obrnut i regresivan, sve podvučete nazivnikom od šesnaest godina dobija se prostor aktualne dimenzije, odnosno društveni kontekst. Sad je i nama sasvim jasno da se snovi nikad ne ostvaruju, već su oni neka vrsta „umjetničkog“ organuma stvarnosti, katkad više nekad manje blizu, ali uvijek u odvojenoj dimenziji. Stoga proizlazi da je put ka cilju ujedno i smisao jer do ostvarenja (možda i bolje da) nikad ne dolazi. I na kraju spoznaja da mnogi idu tim putem, mašemo im, i sve se svodi na to da je nekom put posut ružinim laticama, a nekom brukvama.

Čini se očitim da većina nezavisnih festivala uspješnije hrane diskusije o budžetiranju kulture, negoli o kulturnim programima koji se svakodnevno nude. Govori li ta činjenica o nezanimljivosti kulturne ponude ili je doista financijska pozadina kulturnog menadžmenta u Hrvatskoj ujedno i najkontroverzniji sadržaj koji nudi, a o kojoj se često onda u samoobrani progovara s cinizmom?

Dobro pitanje, nemamo pojma. Evo neki skupusani odgovor… Kulturna ponuda recimo odgovara pojmu potražnje odnosno tržišta, tu je dosta jasno kako stvari funkcioniraju, budžetiranje kulture doživljavamo kao temu o kulturnim institucijama, koje s našeg stanovišta ionako treba razoriti, a ono što bi preostalo na zgarištu su kulturni programi, u širem smislu, uže rečeno umjetnička produkcija te stručna, javna, progresivna i iskoristiva društveno/kulturna analiza i rasprava, također suradnja, razmjena, i naravno uslijed opustošenosti područja preostala bi logično i otvorenost te provjetrenost kao side effects, također protočnost i fleksibilnost kao egzistencijalni preduvjet selekcije prema kriterijima kvalitete, relevantnosti, pozitivne inicijativnosti i filozofske pronicljivosti. Etc, etc. Ovo zadnje dvoje smo izmislili sad u hodu…

Fantazmagorija korupcijske hobotnice

Teško je ne zamijetiti da Zadar snova i ove godine uživa podršku Ministarstva kulture u iznosu od 25 tisuća kuna. Biste li rekli da je onda vaš festival proizvod ogromne podrške lokalne vlasti?

Festival je od Grada prve godine dobio 350 tisuća kuna, nije se još znalo što je, a zvučalo je dobro; druge godine je popravljen na 220 tisuća, a ustanovljena je i neobična želja i entuzijazam organizatora kao i još progresivniji program pa je treće godine formatiran na 120 tisuća, otkad neprekidno raste do danas kada Grad za ovu vrstu programa izdvaja 170 tisuća kuna, a bezmalo to je i ukupno sve što ide za nezavisnu scenu, plus ili minus 10, 20 tisuća. Tako da, da, mislimo da je odgovor na vaše pitanje – da.

Nerijetko će se u gradu čuti jamesbondovska teorija kako je za krizu i nesreću, stanje kakvo jest, kriva izvjesna političko-korupcijska hobotnica koja ima vrhunsku strategiju baziranu na srednje i dugoročno znanstveno utemeljenim procjenama i majstorima zanata, međutim mi odbacujemo takve teorije kao puku neobavještenu građansku fantazmagoriju dakle običnu propagandu. Genijalni umjetnik koji je puno razgovjetnije i umjetnički efektnije progovarao o zbilji oko nas, i time jako i utjecao na živote mnogih od nas, Johnny Štulić, opisao je to u stihu „zbroj interesa beskorisnih ljudi“ i to nam se čini puno bliže istini.

Unatoč financijskim okvirima, uspijevate ove godine ponuditi čak dvije festivalske koprodukcije. U čemu je tajna?

Tuđi čovik nikad neće znati… Formula je u tome da kroz godine upoznajemo ljude bliskih senzibiliteta i svjetonazora, slično dizajniranog lažnog imidža siromaštva, pa ukratko uz puno dodirnih točaka nije ni toliko teško pospojiti konačno rješenje. A tajna, tajna je u tome da spoznaja o tome da postoje i drugi, da u svojoj fantaziji nismo sami, hrani našu vitalnost i energiju što vodi ka ciklusu odnosno početku ove formule.

Analizira li se program svih izdanja festivala, čini se da se neki redatelji ili umjetnici doista mogu nazvati kućnima. Ima li inzistiranje na njihovoj uključenosti korijene u činjenici da su nedovoljno prisutni u domaćem javnom prostoru, ili nam to govori i o tome da je regionalni bazen iznimno plitak, pa se ponavljanje autora nameće kao logično rješenje? Ili pak držite da je riječ o autorima koji jednostavno najbolje prenose ideju festivala kakav želite ponuditi?

Barem tri četvrtine odgovora sadržane su u dobrom pitanju, preostaje nam spomenuti možda stvar dvije, više vezane uz individualnu situaciju, naime festival je u našoj viziji trebao biti finale sezone, slavlje suvremenih umjetnosti u hedonističkoj maniri i periodu te kao kruna cjelogodišnjeg rada prikazati neke od vrhunaca kako sezone tako i trenutnog umjetničkog domašaja. Kako se ništa od toga nije ostvarilo, nikakva podrška, stasavanje i udomljavanje pa tako ni rad i postojanje nezavisne scene (nezavisno nije isključivi kriterij) nije dobilo platformu niti strukturu, tako je festival morao ponijeti i dio tog posla. Utoliko je za ovdašnju scenu važno imati mogućnost vidjeti neke od autora za koje postoji i konsenzus o njihovoj kvaliteti i inovativnosti, u nekoliko različitih produkcija kako bi se kod lokalnog življa utvrdila ukupna slika i spoznaja o trenutnom stanju umjetničkog trenutka u nama dostupnom kulturnom svemiru. Konkretno, pratiti rad Buljana kroz duži period, Frljića, Pristaša, Šeparovića etc. daje i zadovoljava žeđ za umjetničkim tokovima kakvima nismo u mogućnosti svjedočiti u ostatku insomnijske godine.

I ne samo da prenose ideju festivala već ga oni i čine, savjetom, suradnjom, umrežavanjem, koprodukcijama, preporukama etc., oni i postaju odnosno jesu Zadar snova. A druga stvar je ta što festival po konceptu bira ono što je najbolje dostupno, pa tako malo dosadi kad npr. malo lokalno prvenstvo osvaja uvijek ista jedna ili dvije ekipe. Ipak, kasnije antologija itekako cijeni i vrednuje takve nizove uspjeha, naprotiv čak se time i rukovodi u izborima za naj ovo i ono. Prvaci koji su trajali ostaju kao jedino svjetlo koje vidimo iza nas, na mračnom putu naprijed.

Sastavni dio festivala često su i radionice i masterclassovi za umjetnike. Vidite li da je takav pristup osnažio domaću kreativnost i inicijative na zadarskom području?

Nemamo još art power metar, pa možemo samo procijeniti da i ako je i ako nije, to je jedan dobar vid suradnje i napredovanja, naravno i dostupan jer putuje samo jedna ili nekoliko osoba. Što se tiče kreativnosti i inicijative na zadarskom području, koje je ono bilo pitanje…?

Život u sjeni nuklearne elektrane

Zadar se često doživljava kao grad rigidne desnice. Potiču li kontroverzniji sadržaji koje je festival nudio u proteklim godinama diskusije, zabrane, preispitivanja…? Ili kulturni sadržaji uspijevaju mijenjati i sam grad, kao mjesto u kojem se mogu artikulirati i dijametralno suprotne poruke?

Na doživljaj grada izvana mi ne možemo utjecati, a sami simboli i događaji koji ih čine nama su preblizu da bismo ih mogli adekvatno percipirati, kao da npr. živite pored velike nuklearne elektrane, a sve što vam je u vidokrugu je jedan ogroman i visok zid, prilično ste već oguglali na moguću opasnost (stavljate sve u ruke viših sila) i sve ono što ne vidite i nemate – ni ne znate da nemate osim ako se neki ludi progresivni avanturist slučajno ne otputi negdje izvan vaše lokalne zajednice. Kad se vrati ionako mu ne vjeruju, niti se ikome da trošiti vrijeme na slušanje o boljim i zdravijim pašnjacima. Svrha cenzure je ostavljanje stvari baš takvima kakve jesu na što dulje vrijeme. Utoliko je i inovator – mučki provokator.

Grad se mijenja, donekle jer stalna je samo mijena, no ne toliko utjecajem kulturnih sadržaja, na žalost, nego tipičnim globalnim, medijskim, ekonomskim i inim žlijebovima. Ne nužno na bolje. Nakon perioda koje mi gledamo kao četiri četverogodišnja ciklusa, vidjeli smo pojavu i nestanak generacija, formiranje i rasformiravanje medija odnosno njihovog bića koje čine ljudi što su trebali postati kulturni i društveni kritičari, ali nisu, stasavanje, nestajanje pa novo stasavanje pa još teže nestajanje publike, imali smo viziju o građanskom izvedbenom centru, također pripadajućim produkcijskim i uredskim prostorima nezavisne scene, pa smo vidjeli kako se ta vizija ostvaruje u drugim sredinama, kako se tamo i pojavljuju i rješavaju problemi, kako se ta inicijativa već i napušta, izlazi iz mode, kako ta ideja zrije, truli i otpada… Sve smo to vidjeli, a da se nismo makli s mjesta i da se ama baš ništa kulturno-građansko oko nas nije dogodilo. Inicijative se zbivaju, postoje i pouzdani znakovi života, no sve skupa se razbija o zid mnogovećinskog društvenog stanja uma, a koje uz posljedice „humanog preseljenja“ postaju prevelika prepreka na horizontu progresivne budućnosti. Opet će drugi više učiniti za nas nego što mi sami možemo.

Ono što se događa u backstageu svake predstave često je zanimljivije od same scenske radnje. Kad bi netko zavirio u backstage Vašeg festivala, što bi tamo našao?

Mistiku i magiju, oblake gustog dima koji se dižu iznad kotlova i epruveta u kojima krčkaju neobični spojevi boja i oblika u nadrealnom laboratoriju. A što će vidjeti nego cul nue siromašku, koji svoj trud ulaže u zakrpe na fasadi, te ostalo tome slično u funkciji održavanja snovitog teatra nepredvidljivih umjetničkih stremljenja. Nije toliko zanimljivije koliko je realitystičnije, pa je time i propulzivnije glede stvarne događajnosti u odnosu na umjetničku magiju. Kakav festival – takav backstage, naš je mali, ali je građanski.

Kao međunarodni festival suvremenog kazališta, zasigurno imate još nedosanjane ciljeve i u smislu te međunarodnosti, i suvremenosti… Da ne postoje financijska i druga ograničenja, što bi Zadar snova nudio u svom idealnom obliku?

Kuće od čokolade, prozore od marmelade, svatko radi ono šta hoće… Zadar snova bi u baš idealnom obliku ispunio viziju o gradu koji ide na pogon kulture tzv. culture driven economic and social development, bio bi to grad neprekinutog tijeka umjetničke produkcije, mjesto susreta i komunikacije, u kojem koševe u dvorištima zamjenjuju male pozornice, regionalne umreženosti, optimalnih rezidencijalnih kapaciteta, tehničke opremljenosti, otvorenosti multikulturalnosti tolerancije urbanosti… Molim, što? Već je jutro? Oh, well…



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.