Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Voda, paučina: Roman o savjesti, krivnji i smrti

Voda, paučina: Roman o savjesti, krivnji i smrti

Nada Gašić: „Voda, paučina“
Izdavač: Algoritam, Zagreb, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 5

S prvih unutarnjih, impresumskih stranica knjiga, gdje je bila potpisana kao urednica i prevoditeljica mnogih izdanja, ime Nade Gašić već se po drugi put preselilo na naslovnicu knjige. Prije tri godine, tada kao 50-godišnjakinja, autorica je debitirala socijalno-psihološkim krimićem „Mirna ulica, drvored“ za koji je ubrzo i ovjenčana nagradom Društva hrvatskih književnika „Slavić“ za najbolju debitantsku knjigu, a novi roman „Voda, paučina“ s prethodnim romanom ima mnogo dodirnih točaka. Prvo što pritom upada u oči je ponovljena dvojnost u naslovu, a koja je u slučaju novog romana odrazom i tematsko-motivskog dualiteta. Voda naime, unatoč svojoj nestalnosti i protočnosti ovdje simbolizira materijalnost, odnosno usidrenost radnje romana u aktualnu hrvatsku stvarnost, dok je paučina kao simbol krhkosti i fluidnosti prisutna u naslovu radi impliciranja bajkovitosti kojom je djelo također u dobroj mjeri obilježeno, apostrofirajući također i „paučinastu“ međusobnu isprepletenost više fabularnih linija romana. Ovakvo naslovno, ali i sadržajno i tematsko kombiniranje te kontrastiranje čitatelje upoznate s autoričinim prvim romanom neće iznenaditi jer je već u njemu Nada Gašić pokazala sklonost raznovrsnoj kombinatorici, koja do izražaja ponajviše dolazi u smislu odabranog žanra (odnosno žanrova koje autorica vješto kombinira), ali je uočljiva i na planu narativne strukture, pripovjednog višeglasja, uporabe različitih diskursa i spisateljskih tehnika, pa čak i kod grafičkog oblikovanja teksta. Ista stvar, ali još izraženija, ponavlja se i kod novoga romana. Iako je ponovo u prvome planu jedan zločin, a temeljni žanrovski okvir priče i  ovoga je puta  kriminalistički, takav zaplet (odnosno istraga zločina) tek je napeta uzda kojom autorica čitatelja drži u usredotočenosti, da bi kombiniranjem različitih žanrova, diskursa i narativnih tehnika priču obogatila socijalnim silnicama, dubokim psihološkim uvidima i društveno-kritičkim impulsima.[pullquote]Iz knjige:
Evo nas u zajedništvu nezadovoljstva. Nigdje drugačijeg mišljenja. Da je mišljenje moguće likovno prikazati, pokazala bi se glatka površina vode. To što danas zadovoljstvo zajedničke euforije mijenjamo nezadovoljstvom zajedničke ispuhane euforije, ne znači ništa. Apsolutno ništa. Ono što je jedino značajno, to je to trajno pomanjkanje razlika.[/pullquote]

Država na naplavinama zločina

Roman „Voda, paučina“ Nada Gašić otvara autobiografski utemeljenim podsjećanjem na veliku poplavu što je 1964. godine poharala zagrebački kraj, a koja je analogna posttranzicijskoj poplavi zločina, korupcije i svakovrsnog kriminala na čijim naplavinama građani ove zemlje poput brodolomaca već godinama, viktimizirani, žive, pa raznim vrstama zločinstava i ovaj roman obiluje. Tako tu imamo elitnu prostituciju, ubijenu ženu i dijete u komi, drogu, mafiju, politiku, policiju, autističnog infantilnog starca, skupe automobile, građevinske malverzacije, vjenčanje i sprovod…, no, kao što rekosmo, taj kriminalistički okvir Gašićeva nadilazi obogaćujući roman i elementima drugih žanrova. Tako se osim na terenu bajki (što ih majka čita djetetu u komi, u bolnici, a koje je bajke autorica sama vrlo upečatljivo izmaštala i nadahnuto iznijela) Nada Gašić odlično snalazi i u žanru obiteljske drame, pri čemu inteligentno koristi dijete kao katalizator (i, naravno, žrtvu) problema između roditelja. Osim toga, lukavo odabravši paralelnu radnju priprema za vjenčanje, žanrovsku raznovrsnost romana autorica podebljava i dionicama bliskima chick-litu, s ciljem registriranja neuništivosti patrijarhalnosti, malograđanštine, ali i folklornog nasljeđa, posebice kad je o pojedinim ritualima riječ (sprovod, vjenčanja). Također, Nada Gašić vješto kombinira i načine izražavanja, književni standard efektno miješajući sa zagrebačkom kajkavštinom, a kao i kod prethodnog romana ona se poigrava i grafičkim oblikovanjem teksta, iskaze svakog iz široke galerije likova bilježeći  zasebnim fontom. Pravo glasa i ulogu naratora pritom dobivaju čak i kuće, koje su ujedno skladišta uspomena na davna vremena, ali i čuvari tradicije te borci protiv „novotarija“, što rukopisu, osim kritičnosti, donosi i dobrodošlo humorno osvježenje.

Možda najupečatljivije dionice romana one su koje imaju dvojicu nesvakidašnjih pripovjedača čije struje svijesti pratimo – mentalno retardiranog, autističnog, infantilnog starca koji vodi dijaloge s Djevicom Marijom i struju svijesti dječaka koji leži u bolnici u stanju kome. Prvi pripovjedač priču garnira efektnim i očuđavajućim elementima fantastike kao dobrodošlim odmakom od posredovanih aberacija aktualne zbilje,  dok kod lika dječaka posebno treba pohvaliti autoričino „neigranje na prvu loptu“, odnosno upečatljivu gradaciju napetosti koja svoj vrhunac doseže u izostanku tzv. sretnog kraja, što je iznenađujući, a u ovom slučaju i vrlo dirljiv način izbjegavanja klišeja, sa svrhom u izraženijem oštrenju kritičkog naboja teksta. Također, primjetan je i neklišeiziran tretman pojedinih likova, posebice onih muških, a kroz koje autorica problematizira brojne teme (poput krize srednjih godina, nacionalističke euforije devedesetih, potrošačkog društva itd.), uz zamjerku da je tema veganstva i zdrave prehrane obrađena prilično isforsirano, zbog dojma da je na silu ubačena u rukopisno tkivo, a poradi proširenja tematskog dijapazona teksta. Problematizacija posttranzicijskih devijacija posredstvom oslušnutih razgovora u tramvaju domišljata je ideja, ali se također čini suvišnom, jer je iznijeta nabrajalačkom metodom, bez dramaturške razrade i fabularnog utemeljenja.

Roman o savjesti

Kao i u slučaju prethodnog romana, „Voda, paučina“ ujedno je i kvartovska priča, ovoga puta smještena u Trešnjevku, a upečatljivost joj, uz uvjerljivo opisane lokacije i dojmljivo predočene životne uvjete ljudi različitih socijalnih statusa, još više daju brojni detaljno i sugestivno portretirani likovi različitih dobi, profesija i svjetonazora, od kojih se većina utječe izbjegavanju suočavanja s često neugodnim istinama (koje mahom uključuju i svijest o osobnoj krivnji). Tako se „Voda, paučina“ ispostavlja romanom o „ne znati“ i „ne sjećati se“ kao svjesnim odabirima, te o „ne povjerovati“ kao općekorištenoj liniji manjeg otpora, odnosno to je roman o savjesti, s pesimističnom upozoravajućom porukom da je savjest danas gotovo nepostojeća, a većina je zapravo smatra i precijenjenom i nepotrebnom, njezine signale doživljavajući kao smetnju kod dosezanja različitih životnih ciljeva.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.