Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Vježba za koreografiju pozornosti (…): Pro/izvođenje stvarnosti čitanjem

Vježba za koreografiju pozornosti (…): Pro/izvođenje stvarnosti čitanjem

Stolci - Koreografija pozornostiDalija Aćin: Vježba za koreografiju pozornosti „Točka bez povratka“
Osvrt na izvedbe 25.-29. travnja 2013. u Pogonu Jedinstvo, u sklopu Platforme mladih koreografa

Ocjena: 1 vote, average: 5,00 out of 51 vote, average: 5,00 out of 51 vote, average: 5,00 out of 51 vote, average: 5,00 out of 51 vote, average: 5,00 out of 5

Dobro osmišljenim i organiziranim programom, željom i entuzijazmom sudionika i gledatelja da sudjeluju u radionicama i ostalome popratnom sadržaju, da komentiraju i razmijene iskustva, ostajući i u neformalnome druženju nakon predstava, četrnaesta Platforma.hr vratila je vjeru u smislenost festivalskih okupljanja. Zahuktaloj atmosferi pomogla je i, iako se čini paradoksalno, relativna izdvojenost Pogona Jedinstvo (organiziran je i besplatan prijevoz publike s nekoliko polazišta iz centra), jer kad se netko već odlučio doći, nije htio napuštati, odnosno propuštati zabavu.

Mimo izabranih predstava domaćih autora, izdvojila bih „Vježbu za koreografiju pozornosti ,Točku bez povratka‘Dalije Aćin Thelander, koja još dugo nakon izvođenja navodi na razmišljanje. „Točka bez povratka“ izmiče jednoznačnome određenju, najbliže bi bilo označiti ju kao performativno događanje koje spaja pojedine odlike i predstave i performansa. Autorica projektom nastoji dokučiti što sve može ući u koreografski obzor, prevrednujući time istraživačko polje plesa i plesnosti. Uzmemo li da za suvremeni ples danas i nije potrebno više od konkretnoga tijela u konkretnome vremenu i prostoru, razmatrano unutar povijesnoplesnoga kontinuuma, koreografiju je doista moguće shvatiti kao usmjeravanje pozornosti gledatelja.

Gledatelje, koji su istodobno i izvođači, u izvedbenome prostoru dočekuje pisani predložak događanju uobličen u knjigu višedimenzionalnoga i dvomedijskoga sadržaja. Koreografski zadaci djelomično su sadržani u knjizi u vidu uputa, a izravne smjernice daje i koreografkinja razgovarajući prije izvedbe sa svakim gledateljem/izvođačem. Te se smjernice otprilike odnose na to gdje se knjige nalaze, da je knjiga dvostruko manje negoli publike, da ne mogu svi čitati istodobno te da izvedba završava kad posljednji čitač dovrši čitanje. Ulaskom u izvedbeni prostor gledatelji postaju izvođači, odlučujući hoće li najprije čitati ili promatrati čitače.

Koreografija pozornostiVuk i djevojčica

Sadržaj knjige sastoji se iz narativnih linija i crteža Siniše Ilića, grafički je oblikovan akromatskim kontrastom s čestim multipliciranjima figura ili dijelova teksta, njihovim kombiniranjem, uvećavanjem, zamagljivanjem ili nestajanjem (dizajn Katarina Popović). Crteži nisu ilustracija tekstu ni obrnuto, može ih se čitati i neovisno jedno o drugome, no s obzirom na to da je sadržaj knjige svojevrsni paritet scenskoj slici, čini se najuputnije percipirati ga istodobno svim raspoloživim čulima. Da je mišljen kao predložak scenskomu događanju, jasno pokazuje tekstno raščlanjivanje na osnovni pripovjedni tijek o vuku i djevojčici koji asocijativno priziva „Crvenkapicu“, na upute izvođačima (primjerice, „Tada ponovno zatvorite oči, koliko god je potrebno da zamislite da stojite dugo na ulici, nasred ulice. Nema automobila.“) i neku vrstu didaskalija (npr. „Figure su mirne, često statične.“) te na bilješke nastale za vrijeme radnoga procesa (kao „Trebamo li takav opis? Je li jasno o čemu govorimo? Naravno. Naravno da je jasno.“), a takvu raščlambu podržava i naznačivanje rednoga broja prizora u gornjem lijevom kutu stranice.

Uputa čitatelju „Ti izvodiš.“ odmah nakon naslova te povremeno skretanje pozornosti tijekom čitanja, primjerice „Nekoliko njih gleda vas dok čitate. Dok izvodite. Ili vas možda gleda samo jedna osoba. I ta osoba izvodi. Izvodi gledanje.“, izravno postavljaju jednakost između čitanja, odnosno gledanja i izvođenja, a invertiranje inače intimnoga čina u intimnome prostoru u kolektivnu situaciju u javnome prostoru u podlozi ima Goffmanov društveni teatar. Potreba kontroliranja vlastita ponašanja i time upravljanja dojmom koji će drugi o nama steći pro/izvodi subjektivitet, a obrasci normalnoga ponašanja ovisno o pojedinoj društvenoj situaciji definiraju naše uloge.

Ovdje u određenoj mjeri možemo govoriti i o dvostrukome izvođenju. U prvome redu o izvođenju normalnosti, iako se uvijek možemo vraćati pitanju koje su granice normalnoga ponašanja i što nas priječi da ih ne prekoračujemo ili tko ih i kada prekoračuje. Što je normalno prilikom čitanja u skupini ljudi pod reflektorima dovoljno ilustrativno pokazuje činjenica da se nitko od prisutnih čitajući nije raskomotio na podu jer su scenografski bili predviđeni stolci. Najzanimljivije je svakako ono što izmiče normalnom. Zbog koncentracije čitača na tekst predloška i razvijanja unutarnjih odnosa (vanjskomu promatraču nevidljivom) prema sadržaju, djelomično popušta kontrola, a ono što bi inače ostalo u privatnoj sferi postaje dostupno. Češkanje, meškoljenje, protezanje, otiranje naočala, brzina čitanja, preskakanje stranica i slične radnje zbog scenskoga okvira također su integralni dio izvedbe. U tim trenutcima izvodimo skriveni dio sebe koji čini pozadinu svih društvenih interakcija. Na taj način umjetnost otvara poligon propitivanja mehanizama samo/kontrole, dokidanja, obezvređivanja, izolacije, getoizacije ili amputacije prijestupnih ponašanja, neposlušnih tijela i svih oblika ekscesnih društvenih nusproizvoda, dajući mogućnost rekreiranja stvarnosnih modaliteta.

Koreografija pozornosti - detalj iz knjige

Koreografija pozornosti – detalj iz knjige

Kritika totalitarizma

Treba napomenuti da osnovna pripovjedna linija sadržajno nije samo benigno nadopisivanje „Crvenkapice“ ili iskušavanje dometa imaginacije; pozivanjem na OrwellovuŽivotinjsku farmu“ autori predloška i izrijekom kritiziraju totalitarne sustave i mehanizme nadziranja prikrivene tobožnjim demokratičnim pluralizmom. Nije svejedno ni jesmo li najprije izabrali poziciju čitača ili promatrača jer raspolažemo drukčijom vrstom saznanja, odnosno svjesnosti. Dok promatrači sudjeluju u prostornoj izvedbi (napominjem da je pojedinačno izvođenje bitno drukčije ako se tek iščekuje red na čitanje od izvođenja s dobivenim informacijama iz knjige), čitači se usmjeravaju unutartekstnim relacijama i relacijama između teksta i realnoga prostora i prostora izvedbe.

U istraživanje imaginarnoga čitač se upušta djelomično vođen uputama, a djelomično se prepuštajući vlastitoj slobodnoj imaginaciji. Relacije unutartekstne građe i izvanjskoga prostora uspostavljaju se i upozorenjima autora predloška na različitu pojavnu materijalnost, primjerice na različitost osjeta pri dodirivanju kože i dodirivanju papira. Između toga dvoje izranja pitanje o materijalnosti teksta, živom tkivu u neprekinutom procesu dekodiranja, prijenosa i učitavanja novih značenja. Iz knjige čitač istražuje i koreografski i dramaturški proces, uz raščlambu građe i sadržaj bilježaka s procesa oslanjajući se i na opise kvalitete i dinamike kretanja („Polako su se udaljili. Djevojčica se počinje kotrljati, nizbrdo možda, igrati, kotrljati u različitim smjerovima. Povremeno je vrlo brza. Povremeno je daleko od nas. Možda se igra skrivača. Vuk ju slijedi.“), odnose crnih i bijelih površina, količine ili razmještaj teksta i crteža.

I neovisno o konceptu „Točke bez povratka“, imajući u vidu interpretativne strategije i čitateljski horizont, svako je čitanje istoga teksta zasebna izvedba pa i kad isti tekst čita jedna osoba jer se i ta osoba svakim novim čitanjem mijenja. Osim što je knjiga predložak izvedbi, ona implicira i performativnost jer je, slijedimo li Austina, i svaki govor, to jest pisanje, čin. Stoga je knjigu i pridruženu društvenu izvedbu čitanja više nego opravdano tumačiti kao koreografirano događanje.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.