Grad na vodi lijep je materijal za razglednicu tijekom cijele godine. Marko Sjekavica razglednicu nam je poslao tijekom venecijanskog Biennalea, kad vizure grada postaju još razgledničnije, za razgledanje dakle. U Veneciju je Kupusov dopisnik otišao u dva navrata i oba se puta, istražujući svjetske umjetničke dosege, zamislio nad suvremenicima. Od tampona u lusteru do ubijene partizanke na obali, od elektronske vode do nevidljivih labirinta, od redara koji plešu do igračaka od tijesta, materijala za konzumaciju ima napretek.
Dok se u utrobi limenog pitona tračnicama kotrljam put Serenissime, u ušima sa sobom nosim jazzy melodiju "Summer Time" koja polako isparava i miješa se sa zrakom jurećeg kupea.
Ljeto je dvije tisuće i pete. I vruće je. Nema puno da je počeo 51. Biennale di Venezia. Nedaleko od Giardina, u kojima je smještena većina paviljona zemalja sudionica ove velike, značajne, cijenjene i uvelike posjećene manifestacije suvremene svjetske umjetnosti, u zelenoj, bezmirisnoj vodi Lagune, ubijena leži velika i snažna partizanka. Zapljuskivana za plime i hlađena od srpanjske žege valovima koje za sobom ostavljaju krcati vaporeti. Hodam dalje, a ovaj usnuli pečat antifašizma biva zamijenjen ogromnom bijelom kapuljačom Ku Klux Klana koja izviruje iz drveća. Iz očiju joj neprestano teku suze, a ona je šator albanskog bienalskog paviljona. I prolijeće mi kroz glavu misao o nedavnoj raspravi s jednim mladim, priznatim,a i perspektivnim, na globalnomom nivou, glazbenim i likovnim umjetnikom koji me uvjeravao da art now i today nema i ne treba imati socijalni angažman. A ja, iako cijenim i ljubim larpurlartizam, nakon ovoga venecijanskog susreta, još sigurniji sam u uvjerenju da nakana da mijenja i pomaže i ozdravlja društvo, umjetnosti ne oduzima ništa od njezine čistoće, ljepote, magije...
Popodnevima, sunčajući se zajedno sa sjenama Gustava von Aschenbacha i divnoga Tadzija na drvenom pontonu stare Excelsior Westin dame, usidrene na pijesku Lida, pitao sam se gdje ta ista umjetnost može krenuti dalje, kakav nam to potres i šok može pripremiti, da bi bio ravan onome kojim su nakon sklada impresionizma suvremenike tresle gospođice iz Avignona ili je Duchamp izazvao bacivši svoj pisoar u muzejske salone, ili pak Pollock s brojem 1 i 7 i 173 ili Warholovih Osam Liza ili Nitsch sa svojim bečkim krvavim i fekalijastim performansima ili... Jer dans smo sve to već vidjeli, u doba globalnih medija malo što nas može iznenaditi, žešće dotaknuti, u smislu novoga; jednoga štovaoca muza više neće začuditi ovca koja u Tateu pliva u formalinu, kao ni ona u Beaubourgu koja napuhana i žutoga kolora visi velikom kuglom s plafona... Ali će mu ipak možda uspjeti poljuljati neke sferne dijelove glave i duše, prenijeti mu koju poruku iz svijeta ideja. Glas djevojke N. i vertikala metalnog obeliska, kroz čiju rastvorenu sredinu žubori voda u elektronskom obliku, šapnuli su mi da je smjer kretanja umjetnosti i njezina revolucija koja ždere vlastitu djecu te samooplodnjom rađa novu postmodernu, zacrtanu tehničkim napretkom i novim tehnologijama.
U to sam se uvjerio i nekoliko tjedana kasnije na otvaranju jedne pariške izložbe, na kojoj su posjetitelji bauljali naoko praznom izložbenom dvoranom. Ali samo za oko praznom, i samo za neupućenog promatrača sa strane bauljali, jer su oni zapravo istraživali i svojim kretanjima crtali raster labirinta kojega im je umjetnik zadao putem elektrosignala u kacigama koje su svi nosili na glavi. Tako su vizualno nepostojeći zidovi labirinta, njegovi spiralni hodnici i kanali, elektropodražajima glave njihovog istraživača, prilikom kontakta s njime postajali stvarnost.
Vrata njemačkog paviljona bila su zatvorena. Odgurnem ih da uđem unutra, kad na mene nasrnuše postariji i uniformirani, k tome već i oboje sijedi, čuvar i čuvarica, i jedan mlađi jednako uniformirani, visoki, afričkih korijena, čuvar. I počnu skakati, plesati... A ja, kao vuk u Magičnom teatru samo za poremećene ili ko Alisa u Zemlji čudesa, tad imao sam filing. Dok oni i dalje viču, trče, skaču, i to ovi u poznijim godinama još jače i euforičnije od mladca. I viču, pjevaju, skoro pa mantraju "This is so contemporary, this is so contemporary...", očekujući reakciju zbunjenih ili poput mene interaktivno zaigranih posjetitelja u napola praznim, napola velikim šarenim kartonskim strojevima ispunjenim prostorima.
Etablirane face kao što su Gilbert & George, a i neki manje etablirani su našli svoje mjesto u Veneciji. Pitanje je zašto ga projekt instaliranja replike Svetog kamena Kabe na Piazzi San Marco nije.
Videoprojekcija: jedan švicarski umjetnik plesnim performansom u Louvreu pred Rubensovim platnima odgovara pokretom tijela na epski prikaz života vladarice iz 17-og stoljeća Marije Medicci, presipitujući vrste umjetničkog medija, tematiku i doseg umjetnosti...
Vjetar kao art medij.
Pegla, radio i ostali predmeti svakodnevne uporabe u svojstvu eksponata. Pitanje legitimacije umjetnosti, na primjeru jednog dijela izložbe Južne Koreje gdje si postavljaš pitanje jesu li ovo kante, skele, zaštitne trake, alat koji su ostavili radnici koji su pošli na marendu ili je to dio postava, pomno odabran od izbornika i kustosa dotične zemlje.
Japanski umjetnik Ishiuchi Miyako na svojim poliptisima na intiman i poetičan način dovodi u vezu teksturu majčinih kombinea i kože spržene atomskim bombama bačenim na Japan 1945.
Projekcije na vodi, koja evocira slapove Nijagare, u stilu anđela Billa Viole.
Hiperrealistične mrtve prirode Rickyja Swallowa izrezbarene u drvu.
Južnoameričke zemlje usredotočile su se na odnos umjetnosti i siromaštva. Dirljive skulpturice igračke izrađene od tijesta puno govore, možda i više od njihovog slogana "It is not poor art. It is from poorness."
Inventivnom i romantičnom sam vidio videoinstalaciju "In Case I Never Meet You Again" umjetnice Natalije Vujošević iz Srbije i Crne Gore.
Nove prostorne dimenzije. Naime cijeli austrijski paviljon je kamufliran i presvučen u bunkeroliku konstrukciju koja dobro skriva svoj ulaz. U unutrašnjosti je također drvenim skelama, stubištima, hodnicima, postignut sasvim novi raspored prostora koji osim vreća pijeska nije popunjen nikakvim drugim inventarom te kao takav potiče posjetitelja na kretanje. Kretanje dva kata prema gore, do malog poklopca, dovoljnog da kroz njega proviri tek jedna glava, i iz mračnog, lagano konfuznog, na rat asocirajućeg prostora dobije prelazak u drugu dimenziju, drugo stanje svijesti, pogledom koji od tamo puca na grad i lagunu.
Mađarski umjetnik Balazs Kicsiny osebujnim, nadrealističkim, provokativnim skulpturama nadilazi okvire tranzicijske realnosti svog okružja.
Osim Giardina di Castello, gdje zemlje starosjedioci Biennala imaju svoje paviljone, postoje i izložbeni prostori raštrkani po samom gradu i okolnim otočićima (zanimljivo je i pitanje, na granici umjetnosti i prava, sukcesija bivše Jugoslavije s obzirom na nekretnine, konkretno sljedništvo Srbije i Crne Gore nad paviljonima bivše države te razmještanje ostalih država sljednica u izložbene prostore izvan središnjih Đardina).
Slaven Tolj, izbornik Hrvatske za 51. venecijanski bienale, odlučio se za umjetnike koji to nisu po struci već po vokaciji. Jednostavna i uspješno zaokružena cjelina, ostavlja dojam pričom koju želi ispričati svaki umjetnik posebno, a u svjetlu postava kao jedinstva prikazuje dio umjetničkih tendencija i strujanja u Hrvatskoj.
Okrenulo se par mjeseci. I došla je jesen i grad je promijenio boje. Plava i zelena su pošle pred sivom, kafenom i kišnom bojom. A Biennale još traje. I ja sam se vratio vidjeti ostatak nacionalnih paviljona koji su mi ljetos promakli kao i veliki presjek suvremene umjetnosti smješten u Arsenale.
Veliki luster od tampona (neupotrebljenih naravno), za dobrodošlicu u ova odlično adaptirana prostranstva staroga arsenala koji je dobio novu namjenu, najavljuje da žene umjetnice imaju značajnu riječ ovdje. Fantastična i velika Semiha Berksoy, zvijezda na turskom nebu moderne umjetnosti 20-og stoljeća. Razbijačica svih gender predrasuda.
Regina José Galindo koja krvavim stopama prosvjetljuje i osvjetljuje Gvatemalu. Njezin rad, iznimnoga estetskog i konceptualnog senzibiliteta itekako je značajan faktor borbe protiv represivnih režima koji u zemljama Južne Amerike nisu nepoznanica ni u 21-om stoljeću. Ali niti u Sjevernoj, na što nas podsjećaju Christoph Büchel i Gianni Motti svojim projektom Guantanamo Initiative.
Argentinac Sergio Vega ukazuje da postoji i svjetliji, zelenkasti, odmorišni, tropski, urbani, bizarni moment zavodljivoga kontinenta - roditelja bossa nove. Modernismo tropical.
A ovdje predstavljen projekt Olafa Nicolaia "Suze Svetog Lovra", još je za ljetnih vrućina doplovio u naše krajeve, na Lokrum, zahvaljujući kulturnom angažmanu gospođe Francesce von Habsburg u Hrvatskoj.
Luise Bourgeois, iako je prevalila devedesetu, ne posustaje. Njezine forme su nedavno bile i u Zagrebu u Klovićevim dvorima, dopremljene iz Beaubourga, potom i vraćene i uvrštene u njegov novi, stalni i k tome prvi nekronološki postav, nazvan Big Bang. U Veneciji je Madame Bourgeois izložila velike, silver-metalne, kao kremaste, ali jako čvrste i kompaktne viseće volumene. I pjevala je u jednoj maloj trošnoj baraci u vanjskom dijelu Arsenala. Blizu mora. O žuboru vode koja pjeva.
Jer, kao što znamo, u Veneciji živi voda, sveta voda koje su pune skrovite ladice umjetnosti.
Autor Marko Sjekavica
