Da je suditi po izložbi "Umjetnost uvjeravanja", muzejima, galerijama, hrvatskoj likovnosti uopće - cvjetaju ruže. Rijetko se kada, naime, dizajner brošure neke muzejske izložbe nađe u nedoumici kako na dvije stranice zahvala sponzorima smjestiti gotovo pedeset logotipa. Jumbo plakati izložbe također plivaju na desecima takvih logotipskih luft madraca. Da hrvatsko gospodarstvo toliko podupire kulturu, onda bi Božo Biškupić u tom "cvjetaju ruže" aranžmanu bio tek nabačeni komad celofana - ružičnjaku više ili manje (ne)potreban. No sponzori (vrag ih prokleo) odješujuju kese tek kad vide šanse za instant zgoditak, a filantropiju općenito smatraju lutrijom koja se ne isplati, kao da čar same igre i zadovoljstvo kupovanjem srećke nije nikakva zadovoljština.

Pa što je to toliko zainteresiralo sponzore? Zainteresirala ih je činjenica da konačno među muzejske primjerke neosporno veće vrijednosti mogu proturiti svoje vlastite tričave proizvode, pod alibijem velikog umovanja o dizajnu ambalaža ili plakata, osmišljenim promidžbenim porukama koje bi trebale valjda biti umjetnička djela per se. Naravno, izložba o oglašavanju u Hrvatskoj (pokriveno je razdoblje od 1835. do 2005.) više prati "umijeće uvjeravanja" negoli "umjetnost uvjeravanja", no trebalo je nekako dati "umjetnički opravdan" dignitet prostoru Muzeja za umjetnost i obrt u koji je Hrvatski oglasni zbor smjestio stotine eksponata koji ilustriraju 17 desetljeća hrvatskog oglašavanja, u print medijima, na radiju, televiziji ili na nekom drugom pogodnom poligonu. Mjesta za oglašavanje danas, naime, ne poznaju granice - reklame iskaču s pročelja neobnovljenih zgrada, iz poštanskih sandučića, a kad je o političkom oglašavanju riječ - nekad i iz paštete.

Istinska vrijednost izložbe "Umjetnost uvjeravanja" ne krije se stoga u umjetničkom doprinosu dizajnera ili redatelja angažiranih da uvjere publiku kako joj određeni proizvod nužno treba, već u tome što pruža zanimljiv presjek razvoja društva, kao svojevrsna ilustracija prihvaćenih vrijednosti, detektor aktualnih problema ili promotor ispravnoga. Tako, uz vremenski odmak, mnogi od tih promidžbenih slogana ili poruka nude humoristički podstrek, uz neizostavno pitanje "pa dobro, tko to može popušiti?". To vječno pitanje same reklamine "uvjerljivosti" vezujuća je značajka cijelog selektiranog razdoblja - budući da nas iste banalnosti ili hiperrealnosti ne pošteđuje ni suvremeni marketing.

Vrijeme je nekad išlo sporije, svijet je bio "mlađi", pa su i lansirane poruke trpjele druge kriterije. Novinski oglasi bili su ispisane plahte slova, a jedna televizijska reklama trajala i minutama... Danas, što zbog sveopće emtivizacije ljudske pažnje, što zbog samog ekonomskog napretka koji je po zakonu ponude i potražnje iznimno poskupio cijene oglasnih prostora u medijima, reklama je postala jezgrovita i štedljiva.

Napretkom znanosti, čak su i preparativni kozmetički proizvodi prestali biti lijek za socijalnu autističnost ili sveopće životne probleme, te iz sfere "činim to da bih se svidjela" prešli u sferu "činim to jer se brinem za sebe". A nekad je to izgledalo ovako:

100.000 STARIH DJEVOJAKA će naći muževe ove godine!
"Hiljade žena našlo je ljubav i sreću na ovaj jednostavni i nepogrešivi način. Stare djevojke od 40 i 50 godina dobile su opet natrag svoje djevojačke čari i udale se za bogate i pristale mladiće - često pošto su već izgubile svaku nadu da će naći muža. Danas se može majkama, pa i bakama, vratiti svježu, svijetlu put, kakovu su imale u svojim djevojačkim danima.
Bečki sveučilišni profesor Dr. Stejskal dobio je od brižno odabranih mladih životinja novu vitalnu staničnu hranu, nazvanu "Biocel". Kod oficijelnih pokusa u bolnicama nestali su za 6 tjedana svi nabori sa lica 60 i 70-godišnjih žena. Biocel se sada nalazi isključivo u kremi Tokalon, hrani za kožu ružičaste boje. Kod primjene noću hrani i pomlađuje kožu, dok Vi spavate. Po danu upotrebljavajte kremu Tokalon bijele boje (bez masti), koja otstranjuje sujedice, suzuje proširene pore, te čini najtamniju i najoporiju kožu mekom, glatkom i bijelom. Deset dana ova njega učinit će da ćete izgledati za mnogo godina mladja. Za tri tjedna dobit ćete prekrasnu mladenačku put kojoj malo muškaraca može odoljeti. Uspješni rezultati su zajamčeni, inače se vraća novac."

Tokalon je, osim lijeka za usamljenost, i doslovce nudio da ćete upecati milijunaša. Jer to je već pošlo za rukom 70-godišnjakinjama koje su za šest tjedana, zahvaljujući baš brižno odabranim mladim životinjama dr. Stejskala, dobile neodoljivu mladenačku put, bez ijednog nabora na licu!!! Kreme za lice često su se vezivale baš uz bračne nevjere, jer, poznato je, muškarac uvijek čezne za bijelim tenom, ne za mirisom međunožja. Tako dok vi plačete nad svojim nebijelim licem, gospođica koja koristi Tokalon uspješno zavodi muškarca s vašim prstenom.

Uz promociju prirodnog zdravog mlijeka, integritet ljudskoga tijela branio se i promocijom nacionalno obojene higijene. Jer samo onaj koji ljubi bratstvo i jedinstvo, sve one dobre stečevine naroda i narodnosti na ovim prostorima, zna da se ruke trebaju prati poslije rada i prije jela. Djevojčica s plakata poručivala je "Ako me volite, ne ljubite me u usta, ne kašljite mi u lice, ne pljujte na pod", a vrijedan narod trudbenika nekako je i poslušao taj prijedlog za promjenu navika. Ispravnost se vezivala uz "kultivirana domaćinstva", a "platiš jedan, dobiješ dva" vezivalo se i uz prigodnu prodaju odijela s dvoje hlača (!).

No, za razliku od ovog impresionističkog toka misli po odgledanoj izložbi, njezin je postav (sinopsis koncepcije izložbe, izbor izložaka i istraživanje Feđa Vukić, autori prostorne koncepcije i likovnog postava Ante Rašić i Oleg Hržić, direktor projekta Ivica Vidović) usustavljen kroz pet okvirnih područja. U prvom ključ su čitanja ciljane skupine (žene, muškarci, djeca, životni stilovi i zajednica), u drugom metode/kanali komunikacije (racionalni, emocionalni, kampanje, nagradne igre), u trećem poruke značenja (potrošnja, društvena identifikacija, životni standard, društvena korist), u četvrtom mediji (novinski oglas, oglas u ilustriranim magazinima, plakat poster, radio poruka, televizijski spot, oglašavanje u vanjskim urbanim i suburbanim prostorima, drugi oblici komunikacije, film i tv emisija), a u posljednjem oglašavanje politike i politika oglašavanja (komuniciranje političkih poruka, oglašavanje neformalnim kanalima, politika oglašavanja).

Upravo u posljednjem prostoru prizemlja Muzeja umjetnost i obrt nakupi se sva ona nervoza gledanja, slušanja i čitanja gomile izložaka u neklimatiziranim uvjetima (posve neprikladno uvjetima godišnjeg doba), pa baš politički marketing bude kap koja prelijeva čašu strpljenja.

Prizemlje MUO-a upravo je bombardirano oglašavačkim projektilima, kao izvrsna preslika stvarnog kretanja kroz životni prostor kakvom svjedočimo. Srećom, u vanjskom prostoru pokušavamo se uvjeravati da prikriveni marketing ne primjećujemo, da prolazimo mimo njega. Zbog te činjenice (i jasno same činjenice neklimatiziranosti MUO-a), već na Trgu maršala Tita - lakše se diše.