Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Tužila sam ih sve, tako mi bake Zagorke!

Tužila sam ih sve, tako mi bake Zagorke!

Isus_Rio_Silvija_Sesto_photoediting_by_Kupus.net
U svojoj novoj kolumni književnica Silvija Šesto otkriva nove tračeve iz Runjaninove, prigovara prvoaprilskim javnim natječajima, razmišlja o tome kako da priručnik o heklanju progura pod javnu potrebu u kulturi, ali i priznaje kako se nekad za vlastitu budućnost treba uzdati u pravdu – onu ovozemaljsku po mogućnosti…

Svašta se dogodilo otkad se niste javili. Jeste li uspjeli sve popamtiti?

Nisam. Zapisala sam si, ali toliko nečitko da sad ne mogu pročitati. Na taj papir mi se još prolila kava, sreća da je bila tanka. Piše mi tu nekaj o Matošu i Parizu. Mislim da je to ono o količini službenika Ministarstva kulture koji su išli dizat plahtu s pjesnika u Parizu. A to sam čula na medicini rada koja je tik uz to ministarstvo. Žena kaj snima ultrazvuk štitnjače je upoznata. Nestalo je struje pa se raspričala da je mislila da ide pun bus djece na izlet, u školu u prirodi, al’ je skontala da su malo veliki i da ih je malo i više od razreda. Onda je čula od ovih iz odjela ovisnosti i skidanja s alkohola da su valjda išli svi na aerodrom  i geradeaus u Pariz, grad svjetlosti. Neprovjereno je to. Ne znam, svaka čast Matošu, fontanama i tratinčicama.

Malo ste nepovezani? Zdravstveni problemi?

Uobičajeno. Manjak sna. Bdijem nad svojom lijepom Hrvatskom. Ne pomaže. Vele neki, smjenjuje se dan i noć, zore se bude svejednako sveudilj, al’… Velim, možda ja te smjene ne dokučujem zbog staračke mrene.

Održivi razvoj uvoza

U međuvremenu je konačno raspisan natječaj za potporu vrijednih književnih djela?

Je. Raspisan je na prvi april. Takve šale nije bilo od Lilićevih dnevnika. Odmah nakon kaj je to raspisano, nakon duge hrvatske nakladničke šutnje i napetog iščekivanja koje se moglo rezati motorkom, nastupila je duga ulična opustjelost. Doslovno pustoš, kao za vrijeme emitiranja ‘Gradića Peytona’. Izdavači su pisali natječaje, prvo on-line, pa printali sto papira, a sve u svrhu održivog razvoja uvoznih tvrtaka za tonere i uvoznih tvrtaka za papire.

Čujemo da je bilo problema u vezi nekog izlistaja?

Mda. Naime, došlo je do nekih europskih promjena u obrascima. Od udruga se, naime, po novom, potraživao izlistaj registracije.  Na to su se vadili oni koji nas uvaljuju. Da kojim slučajem i udruga kojoj trenutno predsjedavam ne bude izbačena proceduralno, nazvala sam institucije i upitala gdje mogu odšetati po izlistaj. Službenice prve tri institucije nasmijaše mi se putem telefona i kazaše kako za to prvi put čuju, a onda sam nazvala ministarstvo u vrijeme navedeno u obrascu, namijenjeno pitanjima. Usput sam saznala tko je trudan, tko na godišnjem, tko je uzeo slobodne dane. Dva sata nakon bezuspješnog zvrckanja dobila sam lektoricu koja je rekla da je u prolazu podigla slušalicu i začudila se zakaj nisu promijenili taj izlistaj u izvadak, jer je ona to crvenim markerom naglasila. Gospođe koje su bile upisane u obrazac za dispoziciju odgovora nisam dobila, al izvadak jesam, jer to su mi u one prve tri državne institucije rekli da postoji. Sve se na kraju super svršilo. Tu večer sam priredila skroman roštilj za prijatelje. S pedevom, pardon povodom.

Prvi krug otkupa vrijednih naslova je također obavljen.

Jest. Zbog toga sam sad u nekoj epistolarnoj fazi, osjećam se fest adekvatno i dopišljivo. Naime, kako ministarstvo, uz dosadašnju praksu otkupa stranih čiklit izdanja, ponovljenih izdanja, po novome otkupljuje i priručnike za obradu vrta, zanimalo me, pa sam i izravno upitala ima li šanse biti otkupljen moj priručnik o štrikanju i kačkanju s obzirom na obrazloženje i procjenu komisije kako je riječ o poticanju održivog razvoja. S obzirom da toga nema u propozicijama, savjetovala sam im da promijene propozicije, jer nije lako trčati ni na Olimpijadi ak’ ne znate koliko je duga staza. To je naprosto notorna informacija koju moraš imat nakon pucnja startera.

I što su vam odgovorili?

Nisu još ništ što potiče nadu da razmišljaju. To je vrlo nadonosno, jer ima nade, mislim trenutno razmišljaju i ja duboko vjerujem da će nešto smisliti. Uplatila sam si i izlet u Postojnu, puknem nekad na asocijativno, od dubine glava ne boli, dapače!

Književnici u presretanju humanitarnih konvoja

Novi udžbenici su pred vratima škola, jel’ se tu što pomaklo?

Je, svakodnevno primam forvarduše pisaca za djecu u kojima me informiraju o novim metodologijama poštivanja autorskih prava. Recimo, jedna naša lektirna autorica dobila je mejl velike izdavačke kuće sa zamolbom da se odrekne autorskih prava za tri svoje priče u čitanci, a kad je ova pristala i zamolila da joj to šibnu prek mejla da ima pisani trag, odgovorili su joj da nemaju vremena za pisane tragove. Dakle, polako ali sigurno ulazimo opet u sferu usmenog, što i nije loše. Dolje alijenacija! Mislim da su to odlični znakovi, ak’ već ne pored puta, al’ i bespuće je put, kaj ne?

U jednoj kaštelanskoj školi ZAMP je cimnuo školski zbor na nekoj priredbi i zapičio im tantijeme na zapjevavanje himne?

A čujte, ZAMP. Ne mogu reći riječ protiv te organizacije da ne sagriješi duša moja. Ona, naime, pokriva dio malih književničkih prava putem radiodifuzije. Zvuči fenomenalno, a tak i je. Nitko drugi ne pokriva mala književnička prava, a kamo li male književnike. Nema više ni Vjesnika, on je super pokrival ak si prilegnul na klupu.  Tak da živio ZAMP, živio svaki pedalj zampa, ZAMP ZAMP ZAMP!!! Evo i sad u tom strašnom času povodnja koji će se vjerojatno produžiti godinama, desetljećima, i tu se ZAMP i zampovci odrekoše autorskih prava. Književnici se nisu imali čega odreć’, i dobro je da je to samozatajna i poštena gomilica, u suprotnom ne bi me čudilo da taj dio kreativnih neimara presreću humanitarne konvoje u potrazi za srećom. Dobro je, a bojim se, bit će još bolje.

Ministrica kulture je između vaša dva javljanja, onog prije i onog sada, dala intervju?

Da. Jednom se pojavila na telki. Doduše, došlo je očito do male diskrepancije u montaži, pa je odgovarala na kriva pitanja pravim odgovorom i krivim odgovorima na prava. Dogodi se to. Tehnika je ljudskom rodu na pomoći, al kad skrene jaosigaipomagaj. No u suštini njoj je sve okej, te kao i ostali na sličnim pozicijama idu dalje i bez kretanja, što je meni osobno nevjerojatna sposobnost. Ja to ne mogu pojmiti ni na teorijskoj bazi i zato se ne laćam politike, ni budna.

Radite na nekom projektu koji je do jučer bio poslovna tajna?

Da! Velik je to projekt od nacionalne bitnosti. Stoga uz samo pisanje djela, pišem i preporuke ministarstvima, tako da oni mogu samo lupiti žig i potpisati. Znate, preporuku za nešto je vrlo delikatno napisati, a uz to preporuku mora napisati i netko. Nažalost, ovaj saziv vlade tog Netkog nije pretpostavio, jer mlada smo država, tek zakoračena u europske tijekove, praktički bez gumenih čizama, kontrole vodostaja…

Tužba protiv kulture i športa za deset zdravomarija

Između redaka vaših odgovora ipak se dade iščitati frustracija. Dapače, po kuloarima se priča da ste prijavili nečasne radnje.

Ma dajte, molim vas kaj se tiče frustracije! Jest, dobro ste čuli  kaj se tiče ovog s prijavljivanjem. Naime, ovo vrijeme smjene kiše i sunca, velike vlažnosti, čestih omorina, brze izmjene tlaka, naravno, natjera čovjeka u trenutku slabosti na besmislene poteze. Tako sam i ja, te srijede, oko 13 i 43 odšetala do uprave vodovoda u namjeri da uložim žalbu, no odbili su me i još mi uvalili neku uplatnicu za vodu koju sam potrošila, a tvrde nisam platila. Iako ja vodu niti pijem, a bazen punim tek  kad živa u termometru skoči na trideset. To su naprosto mrtva naklapanja.

Budimo konkretni. Jeste li tužili ministarstvo kulture?

Uh, vi doista izvlačite ono najljepše u meni. Jesam! Evo, priznajem jesam! I ne samo to ministarstvo, tužila sam i ministarstvo obrazovanja, kulture i sporta i športa. Ovo potonje zbog ove kvačice. Nek’ se već jednom dogovore barem oko kvačice. Gradski ured ima šport, ministarstvo sport, ja više ne znam tko je tu nazalan. Nadam se da će mandat od četiri godine biti dovoljan, sad je već riječ o zadnjoj godini, mrtvoj trci, no i opet, ima nade.

Opet digresija?

Opet depresija. Da. Tužila sam ih sve, tako mi bake Zagorke. Ovi prvi su dobili deset zdravomarija i deset očenaša, a za ove druge još čekam potvrdu Svete Stolice. U međuvremenu rješavam osobne, urgentne probleme probavnog trakta, i opet u Runjaninovoj. Tamo je osoblje stručno, nije gužva, a i ljubazni su. Vrata do.

Štrikanje vlastite budućnosti

No za kraj, vratimo se onom udžbeniku o vrtlarstvu koji je ministarstvo otkupilo kao vrijedno književno djelo. I nama je to nekako zapelo za gredicu.

Čujte, osobno se sjećam te gospođe  koja je uz drugu gospođu, kako mi vele, glavna za te knjige, kad je kao asistentica upadala  i predavala nam nekaj kaj nismo baš mogli skužiti. Dobro, sad malo razgovijetnije priča, no ako je njena prosudba, a potpisuje je gospodin četveroslovnog potpisa,  koji se tak bogme i potpisuje na okruglom i velikom žigu,  da „kulturno vijeće“ smatra „da se radi o inovativnoj i svježoj kombinaciji u kojoj se povezuje čitanje s usvajanjem novih i, za budućnost, vrlo bitnih znanja, kao što je održivi razvoj“ onda ja tu nemam kaj nego nastaviti pisat knjigu o štrikanju i heklanju. Za budućnost se ne moramo očito brinuti, održivi smo i održat ćemo se, tako nam kob pomogla.

I na kraju opet Bolonja?

Kaj Bolonja? Ne znam zašto me to stalno pitate?! Isto to neko kulturno vijeće s nekom gospođom na čelu izabralo je drugo kulturno vijeće s istom tom gospođom na čelu da čeono predstavlja to kulturno vijeće tam. Nitko ne zove nikog. Vidjela sam neki mini katalog veličine garancije mog ručnog sata kupljenog na fiftplacu, a izvedenu, valjda se to zove dizajn, na način kak je to netko izvel prije deset godina negdje u Europi, Mongoliji il tak negdje. Riječ je o malom blokiću, unutar kojeg je još jedan mali blokić, pa još jedan mali blokić, a sve skupa veže klamerica. Pa nek’ je klamerici sa srećom. Poželimo joj da ne olabavi, da izdrži, poželimo joj sve najbolje protiv korozije. Više željeza na katalozima, više željeza u krvi! Vode nam je ionak prek’ glave!

Izašle su i potpore tzv. književnim manifestacijama. Jesu li vas i opet zakinuli?

A čujte, da me osobno nisu zakinuli duboko bih se zapitala, mene jednostavno nema. No Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade za svoj jedini i temeljni program „Slova u gostima“ nije dobilo ni kune, tako da ćemo se morati promovirati autsorsingom. Ministarstvo je dobilo te neke novce za taj ruksak prepun kulture koji su vrijedne knjižničarke prije sto let pokrenule samo što se zvala naprtnjača. No ovaj ruksak nisu izmislile hrvatske knjižničarke već je, kako mi je došapnuto, neki sjevernolosovski model. To je razumljivo, predvidljivo i mirim se. S kompleksima je teško, nikako. Mir s njima! To kaj u tom ruksaku sa zagonetnim ciferšlusom nema niti jednog pisca od stojedanaest, koliko članova ima naše Društvo, isto je kao što nikoga za sada nema ni u ruksaku za Bolonju. I to je dobro. Pisci su na taj način dobili slobodne dane, mjesece i godine za pisanje. Promovirat ćemo kad na vlast dođu ljudi koji nemaju samo moć već i volju.

Za konačni kraj jedno indiskretno pitanje. Naime, razvila se ta neka priča da ste objavili još jedno djelo sadržaja koji neki čak opetovano smatraju pornografskim. Riječ je o slikovnici „Palac Sim i palac Tam“. Imate li štogod reći u svoj napad i obranu?

Neka inkvizicije rade svoj posao. Moje noge su hladne. Glava mi je ionak otkresana, okrugla, taman za Brazil!



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.