Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // TSP – svaštara bez vizije

TSP – svaštara bez vizije

Posve je izvjesno da će 28. Tjedan suvremenoga plesa ostati zapamćen po dosad najrazvučenijem programskom rasporedu, pribrojimo li međunarodnim produkcijama domaću plesnu platformu koja je završila 12. lipnja, festivalski život protegnuo se na punih četrnaest dana, ne uzimajući u obzir stanku između dviju odijeljenih programskih sastavnica. Je li istodobno kvaliteta slijedila kvantitetu i je li najvažniji plesni festival u regiji opravdao svoju titulu ispunivši očekivanja publike, tek nam predstoji raspraviti. Osobito imamo li u vidu ne baš tako blistav početak i još manje blistavu festivalsku završnicu. Konkretno se to odnosi na propuste u organizaciji, na otkazivanje najavljenih splitskih događanja neposredno prije početka Tjedna te na otkazivanje čak triju predstava u sklopu hrvatske plesne platforme, „Male tragedije“ Marije Šćekić zbog tehničkih, a „Vizije“ Martine Rukavine i „Broadcasting Shake Your Booty iz gledateljima teško dokučivih razloga. Zainteresiranoj je publici svejedno je li za otkazivanje predstave „Mala tragedija“ zbog „tehničkih razloga“ dan prije dogovorena termina izvedbe kriva autorska ekipa ili tehnička ekipa Zagrebačkoga plesnog centra, ali ta će ionako malobrojna publika sigurno dobro razmisliti hoće li joj se Zagrebački plesni centar ubuduće nalaziti na karti poželjnih kulturnih odredišta. Osipanje plesne publike i inače je rastući problem s kojim se organizatori Tjedna iz godine u godinu sve više suočavaju. Da bi Festival opstao i nakon što zagazi u četvrto desetljeće, nužno je revidirati koncepciju i zapitati se komu je doista namijenjen, kakvu publiku organizatori priželjkuju vidjeti na tribinama gledališta i koja populacija u Hrvatskoj, preciznije u Zagrebu, i inače prati ples.

Eklekticizam kao izgovor za izostanak konteksta

Tjedan se ne može više osnivati na „eklektičnom odabiru“, kako sama ravnateljica Mirna Žagar obrazlaže svoj izbor u uvodniku programske knjižice, jer eklekticizam u biti ne upućuje ni na kakav stvarni „kontekst“. Budimo jasniji, eklekticizam je nekreativan način izabiranja elemenata iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i slično, bez vrednijih pomaka ili uvođenja novina, odnosno neprincipijelno spajanje proturječnosti. Osim toga, takav pristup očito ni dosad nije pridonio brojnosti publike. Ispunjenom gledalištu moglo se svjedočiti na trima predstavama, „LOL“ britanske skupine Protein, „Sideways Rain“ švicarske skupine Alias i „The Project“ Izraelske opere i Centra Suzanne Dellal, te projekciji filma Wima Wendersa „Pina“, kojom je Tjedan otvoren. Osobno nisam uspjela vidjeti predstavu „El Llac de les Mosques“ španjolske skupine Sol Picó (jer sam u vrijeme prve izvedbe bila na gostujućoj predstavi splitskoga baleta, mea culpa, i jer je prije druge izvedbe autorici pozlilo) i ne mogu govoriti o posjećenosti te predstave.

Wendersov film više je pozornosti privukao zbog činjenice da je ples snimljen u 3D tehnologiji, negoli zbog Pine Bausch, a i publika (protokol) s otvorenja nije realan pokazatelj. Ispovjedni ton filma i srcedrapateljsko inzistiranje na pijetetu plesača, ispresijecani dijelovima predstava izmještenih iz kazališnoga okružja na urbane lokacije ili u nesvakidašnje uzbudljivu prirodu, ostavljaju sladunjav okus u ustima i pitanje je li to doista Pina koju znamo iz, primjerice, „Cafea Müller“ ili „Modrobradog“? A trodimenzionalnost je samo svjetlucavi štras nalijepljen na već šljašteću zvijezdu.

Iako se „The Project“ našao na programu Tjedna suvremenog plesa, njegovo gostovanje organizirala je udruga Izraelsko prijateljstvo u sklopu manifestacije Tjedan Izraela pa se ni popunjenost velike dvorane Lisinskog ni raznolikost publike ne mogu pripisati isključivo zaslugama organizatora Festivala. Koliko je velika dvorana Lisinskog primjerena scenskom izvođenju i je li se „The Project“ nužno morao naći na programu Tjedna, drugo je pitanje. Gledatelji u izrazito ravnom parteru (izuzev gledatelja u prvim dvama redovima) vide plesače tek od pasa naviše, a oni na povišenijim dijelovima gledališta previše su udaljeni od prizorišta i ne sudjeluju izravno u razmjeni na relaciji gledatelj – izvođač. „The Project“ nema kontinuitet predstave, nego je sastavljen iz triju kratkih koreografija koje potpisuju iskusni koreografi (Jacopo Godani, Yoram Karmi i Marco Goecke), a izvode mladi plesači s baletnim zaleđem (jedan se dio čak izvodi na špicama). Toliko mladi da i neizvježbano oko lako primjećuje njihova kolebanja i nedorečenosti.

„LOL“ i „Sideways Rain“ pitke su predstave i privlačne publici koja od plesa prije svega očekuje lakoću razumijevanja izvedbene građe, protočnost informacija, plesnu vještinu i dopadljivost. „LOL“ u koreografiji Luce Silvestrinija slojevito problematizira općepoznate situacije iz svakodnevna življenja nasuprot onima iz svijeta društvenih mreža i stoga je osobito prijemčiva za facebook generaciju. Nezaustavljiva bujica plesača koja slijeva nadesno (plesači plaze četveronoški, hodaju, kotrljaju se, protrčavaju) više od sat vremena vrlo dinamično protječe scenom od predstave „Sideways Rain“ brazilskoga koreografa Guilhermea Botelha zahtijeva nešto više usredotočenosti na medij i poniranje gledatelja u same sebe ne bi li se u meditativnoj atmosferi pozabavili pitanjem ljudskoga postojanja i neuhvatljivosti vremena. Zahvaljujući toj neiscrpnoj temi umjetnosti te jednostavnosti koreografske ideje, „Sideways Rain“ lako osvaja publiku.

Intrigantne predstave za noćne ptice

Daleko intrigantnije bile su predstave skromnijega formata, predstave s jednim ili dvoje izvođača, neplesne ili minimalno plesne (u tradicionalnom poimanju plesa) i u pravilu prikazivane u kasnijim terminima. U predstavama kao što su „Your Majesties“ skupine Unicorn, „After Trio A“ i „Beginning“ Andreje Božić, suradnički projekt četiriju organizacija „W-est_Where“, „Early Ripen Early Rot“ Adama Lindera ili „Running Sushi“ Liquid Lofta zamjetan je progres u plesnoj umjetnosti. One su usredotočene na proces, na medij i granice plesa, na međudisciplinarne dodire, politički angažman ili kritiku društvenih sustava. Njihov je nedostatak ekskluzivnost, pronične su uskom krugu plesne publike koja ima istančan perceptivno-receptivni aparat i upućena je u kompleksnije izvedbene kodove. To potvrđuje i slabija posjećenost tih predstava.

Dakle, ciljati na eklektičnost ujedno znači i rascjepkati publiku na manje skupine tako da ni jedna od njih ne bude zadovoljna. U tome smislu čini se podjednako teško odlučiti hoće li se Tjedan usmjeriti zahtjevnijoj plesnoj publici, dosljedno se posvećujući različitim kontekstima i formama plesa, što istodobno nužno sužuje krug publike, ili će zaigrati na kartu lakih nota, puneći dvorane komercijalnim, neopterećujućim predstavama i svekolikim mnoštvom. Programsko razdvajanje na domaće i strane također ne ulijeva povjerenje u izborničku mudrost, posebno kad se među stranima nađe i domaćih (Petra Hrašćanec i Saša Božić s „Love will tear us apart“, „Spin“ i Studio za suvremeni ples te Škola suvremenog plesa Ane Maletić), među domaćima stranih („Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom“, solo Marjane Krajač iz projekta „W-est_Where“) i domaćih na obje strane („Tehnika“ Irme Omerzo). Objašnjenje odijeljenosti hrvatske plesne platforme kao oblika pomoći domaćim plesnim umjetnicima da upriliče koju izvedbu više pada u vodu kad se uzme u obzir da je i za Tjedan suvremenoga plesa i za Zagrebački plesni centar mjerodavan Hrvatski institut za pokret i ples na čelu s Mirnom Žagar. Ne bi li i neovisno o Tjednu dužnost zasad jedinog plesnog centra trebala biti promidžba plesnih produkcija, ako ne svih, barem onih kojima je koproducent? Na kraju, treba li nedostatak vizije braniti zamorom ravnateljice i selektorice koja je plesni festival pretvorila u cjeloživotni projekt? I je li Tjedan suvremenoga plesa uopće održiv bez njezine čelne pozicije (u slučaju krivog iščitavanja napominjem da osobno ne pretendiram ni na koju ravnateljsku poziciju)?



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.