Iako je izložba u pariškoj Tokijskoj palači (Palais de Tokyo) već zatvorena, za izvještaj s onoga što pod imenom "Translation" prezentira zvijezde suvremene umjetnosti nikad nije kasno. Nataša Bodrožić otišla je u Pariz i doznala čime se danas bavi umjetnik koji je na prošlog papu bacio meteor, što goni djecu da se igraju izmetima skulptura, kako ogledalo postaje jastuk i kolika je prijetnja puška u rukama tete mikrofonke.
Pitajte bilo koga u Parizu za mjesto broj 1, gdje se izlaže, ali i dogadja najrecentnija suvremena umjetnost i svi će vas uputiti u 16. arondisman, u Palais de Tokyo. Ovaj lokalitet za "suvremenu umjetnost koja se upravo javlja" ("emerging contemporary art"), otvoren je 2002. na inicijativu Ministarstva kulture kao mjesto eksperimenta i inovacije s novim pristupom - umjetnost u sadašnjosti. Otvorena je od podne do ponoći i ima 3000 kvadratnih metara izložbenog prostora.
Do početka jeseni, u Palais de Tokyo događala se izložba dvosmislenog naziva "Translation" (engl. prijevod, fr. prenošenje stvari). Radi se o zajedničkom projektu grčkog kolekcionara suvremene umjetnosti Dakisa Joannua, poznatog grafičkog dua (Amzalag- Augustyniak) koji se predstavlja pod imenom M/M (Paris) i Palais de Tokyo. U želji za eksperimentom s novim formama izlaganja, vlasnik jedne od najprestižnijih kolekcija suvremene umjetnosti, ostavio je kustosima slobodan izbor medju djelima koja posjeduje, a ovi su pozvali M/M (Paris) da uklope svoje plakate i predstave ih s izabranim radovima. Rezultat su šarene postavke u kojima se javljaju nove konfrontacije potencijalno zanimljive posjetiocu izložbe.
Što se tiče autora koji su izabrani, radi se manje-više o zvijezdama suvremene umjetnosti: Jeff Koons, Chris Ofili, Takashi Murakami, Maurizio Cattelan, Joseph Kosuth, Vanessa Beecroft itd. Mnogi ocjenjuju izložbu nedovoljno atraktivnom jer su ovi star-umjetnici zastupljeni svojim "lošijim", manje privlačnim radovima. Recimo, Jeff Koons, umjetnik čija je filigranska skulpturica Michaela Jacksona s majmunom, u zlatu, jedan od najskupljih predmeta na tržištu suvremene umjetnosti danas i koji svojim umjetničkim postupcima promatrača ostavlja u čudu, ovdje je predstavljen svojim "Mjesecom" ("Moon"), jastukom-ogledalom i s još nekoliko instalacija koje uključuju dječje šlaufe/kola za plivanje. Chris Ofili nam takodjer nudi "Mjesec" u Palais de Tokyo, ali "Blue Moon/Silver Moon", a oni su ni više ni manje plave odnosno srebrne fekalije netom izašle iz rektuma dviju povećih statua.
Maurizio Catellan, vjerojatno jedan od najomraženijih likova kod današnjih "katolika-puritanaca", umjetnik koji je "bacio" meteor na pokojnog papu Ivana Pavla II. te mu se fotka te instalacije ("La nona ora") nalazi na koricama knjiga suvremene umjetnosti, ovdje je nastupio "skromno". Na zidu su jedva primjetni njegovi "Spermini", čudne spljoštene glavice obješene kao tanjuri ili značke na pozadinu.
S druge strane, projekt "Translation" nudi i sjajnog Takashija Murakamija, japanskog umjetnika koji kombinira likove iz mangi (japanskih stripova) i japansku svakodnevicu. "Inochi" je dječak/manga lutak koji glumi u reklami koja nije reklama jer nije sigurno koji proizvod promovira, ako to nije sam Inochi. Inochi se pojavljuje i van ekrana, u dva izdanja. Inochi skulptura je neodoljiva, suptilna i mehanička, poetična i nadasve ironična.
Nari Ward s instalacijom "Amaizing grace" koja se sastoji od stotine starih dječjih kolica poredanih jedna do drugih i zavezanih u hrpu, uz glas Mahalije Jackson iz zvučnika, jedna je od onih točaka izložbe koja najviše "puca". Dodaju li se uz taj prizor praznih kolica i plakati studija M/M (Paris) na kojima se pokušava definirati utopija i naslovi tipa "I DO NOT WANT TO SEE THE SAME DEAD DOG FLOATING BY AGAIN AND AGAIN", ukupna scena je sasvim uznemirujuća (ili možda umiru(ju)ća).
Film "Passage" Shirin Neshat, u kojem autorica otvara mogućnost reinterpretiranja života, vraćanje osnovnim elementima, nizanjem perfektnih, gotovo mitskih scena, uz savršeno dopunjujuću glazbu Philipa Glassa, jedan je od highlightsa izložbe. Sjajna je i Vanessa Beecroft, umjetnica poznata po svojim privlačnim performansima s razodjevenim manekenkama. Ovdje je predstavljena velikom fotografijom performansa "UB 48, Palazzo Ducale; Genova".
Deseci djece, koju mame i tate od malih nogu vode na izložbe, trčkaraju prostorima Palais de Tokyo, sjajno se zabavljajući uz "kakajuće" skulpture Chrisa Ofilija, maloga "Inochija" Takashija Murakamija ili pak, veliku sjajnu tetu "Super Sister" Lize Lou oko čije figure i puške se muvaju i stari i mladi. Suvremena je umjetnost na prvu loptu i velikim dijelom, vizualno atraktivna, šokantna, provokativna, zabavna. Iako značenja definiraju malo stariji barbe i tete, nudeći izuzetno složene koncepte, tumačenja, teorije, nitko ne može površnom posjetitelju, laiku, a posebno djetetu oduzeti vlastitu interpretaciju i pristup. Jer ovakva umjetnost komunicira, a komunikacija je, izgleda, najefikasnija kad je agresivna. Kao na televiziji. I baš zbog nje (apsolutno subverzivna).
Jedva čekamo zagrebački Muzej Suvremene Umjetnosti 2007.
Autor Nataša Bodrožić
