torsia - ocrnjeni balet
Plesni povratak Emila Matešića, i to u ambijent klasičnog Hrvatskog narodnog kazališta, mahom je ujedinio kazališnu kritiku u osudi "Torsie". Pljuvačka na njegovoj drsko izloženoj stražnjici još se nije ni osušila, a publika je već izostala iz kazališne dvorane. Je li "ballet noir" baš toliko crn?
Sudar dvaju svjetova, onaj gimnastičara Ivice Bage i onaj glumca Borisa Miholjevića, sudar sažet u putenom dodiru i igri s ružom, najavna je scena «Torsie», nove predstave Emila Matešića u koprodukciji Serafina i Hrvatskog narodnog kazališta. Taj sraz nove gipkosti i provjerene tradicije, za vrijeme kojeg koprenu na sceni HNK prelijeva virtualna krv u formi video-projekcije, najkraća je najava slučaja Torsia.
Novi Matešićev projekt uspio je gotovo ujediniti kazališnu kritiku koja je, složno i nedvosmisleno, izrazila razočaranje viđenim. Predstava najavljivana kao spektakularna poslastica 21. Tjedna suvremenog plesa, i na samoj je premijeri, umjesto uobičajeno složnog (gotovo dosadno predvidljivog za HNK) pljeska, izazavala energično «buuuu» iz loža za «dame i gospodu». Kulturne dame i gospoda mogli su tom prilikom, kao odgovor, vidjeti i drsko isprćene stražnjice autorskog tima ovog «balleta noir». Je li «Torsia» doista kazališna crna ovca koju treba odrješito ostrići i je li Matešićev projekt zaista zaslužio da se na sljedećoj predstavi, nakon novinskih negativnih kritika, pojavi tek desetak ljudi, ako ćemo pretjerivati?
Doista, projekt Emila Matešića i Jakše Borića možda pretjerano eliminira plesnost kao kategoriju osobnog izraza, čineći od plesača samo strojni kotačić koji će, s lancima ili čupavcem na glavi, deindividualiziran pokušati biti tek dio formacije od koje bi publika očekivala mehaničku ujednačenost. Odabravši da radi baš s baletnim ansamblom HNK, Matešić si je, kao suvremeni koreograf, zadao težak zadatak. Poznavajući otpore picajzličastih baletana da rade išta iole naprednije od konvencija koje su kao kokoši naučili u Kokošjem, ovaj Labuđem jezeru, Matešićev trud ne treba podcijeniti.
Uostalom, da je htio, mogao je predstavu ovakvoga izraza raditi sa suvremenim plesačima, ali tada njegov pokušaj ne bi bio ni iole značajan u sferi razbusavanja uštogljene uštirkanosti HNK-ovih uzusa, koliko je to sad. Priča o osveti i kazni, nova je Matešićeva fascinacija i u tom kontekstu, kad mu već ne žele ostali, može si zapljeskati sam. U svojoj je namjeri uspio, pa makar se to ne vidjelo na kazališnoj blagajni.
Eliminacija klasične plesnosti, u slici crne balerine koja tabanom ponizuje bijelu, vrlo je drsko poigravanje s kazališnom uređenošću koju ova javna ustanova već godinama gradi, za nemali novac. Ta drskost, uz osvajanje nove vizualnosti te uspješno poigravanje svjetlom, scenografijom, kostimima i glazbom, naizgled jest jedno veliko ništa. U kontekstu HNK, ta drskost ima vrijednost na sasvim neplesnoj razini. Matešić će možda okrenuti daljnje smjernice HNK naopako i uspije li to rezultirati barem jednom jednako hrabrom predstavom (makar ne u Matešićevoj produkciji), on je u svojoj namjeri uspio. Lomljenje kičme, baš kao u samoj predstavi, tako ni u sferi medijske stvarnosti, nije nimalo neočekivano. Zato crna revolucija ima posebno pitku draž.
