Tu ste: Home // Kupusište // The next best thing to Jesus

The next best thing to Jesus

Pokušao je prvo s Isusom većim od onog u Riu, onda je na red došao Papa, a sad veli da će ponosno nasred Splita stajati japa; Željko Kerum novoraspisanim natječajem za idejno rješenje spomenika Franji Tuđmanu pokazuje svoju neobičnu sklonost suvremenom kiparstvu, k tome inspiriranom najvećim legendama kršćanstva ili bar domoljublja. Nikad splitskom gradonačelniku umjetnost nije bila milija negoli sada kad se bliže lokalni izbori, i kad se nada da glasačka masa ima intelektualne kapacitete identične ili niže od gradonačelnikovih.

Projekt će stajati 220 tisuća kuna, a očekuje se pokrivanje maksimalne površine od 12 metara kvadratnih, te do 4 metra u vis. Što znači da bi Tuđman mogao biti prikazan čak i u ležećem položaju. Ili recimo posjednut u lotosu, poput Bude. Evo što, prenosi Novi list, umjetnicima poručuje natječajna dokumentacija: „Vjerujemo u vaše kreativne sposobnosti i dobru volju. U tom vas svjetlu pozivamo na suradnju. Otvorite srca i s ponosom sudjelujte na ovom sadržajno i povijesno velikom projektu.“

Megalomanska idolatrija koju svojim novim spomeničkim projektom utvrđuje Kerum predmnijeva da je za osmišljavanje Tuđmanove skulpture potrebna mašta, dobra volja i otvoreno srce. Natječaj za jedan javni spomenik nikad nije bio precizniji. Ipak je to povijesno velik projekt, kad već povijesno veliki redikul tako kaže. U natječajnoj se dokumentaciji jedino ne navodi treba li ovaj Tuđmanov spomenik biti veći od svih drugih Tuđmanovih spomenika, što je primjerice bio kriterij kad se  raspravljalo o klesanju Isusa.[pullquote] Taj spomenik će u svojoj kompoziciji, uprisutnjujući u sebi veličinu i slavu obrambenog domovinskog rata, s razlogom buditi svijest našeg rodoljublja i ponos povijesnog dostojanstva, štoviše, bit će uzvišeni biljeg i prepoznatljivi simbol hrvatskog identiteta u zajednici europskih naroda [/pullquote]

Kerumovi kumiri

Kerumovi su se činovnici istinski potrudili nadahnuti umjetnike nekim od najljepših i najpoetičnijih sentencija koje je splitska administracija, inače ne previše sklona javnim natječajima, u ovaj ugradila: „Taj spomenik će u svojoj kompoziciji, uprisutnjujući u sebi veličinu i slavu obrambenog domovinskog rata, s razlogom buditi svijest našeg rodoljublja i ponos povijesnog dostojanstva, štoviše, bit će uzvišeni biljeg i prepoznatljivi simbol hrvatskog identiteta u zajednici europskih naroda.“

Iz ovoga je jasno: Tuđmanov spomenik nije samo jedna od potrošnih lutki splitskog monumentalista, on je poruka daleko dubljeg značenja. U njemu se zrcale vjera i nada, ponos prošlosti i nasmiješena budućnost. Tuđman kao prepoznatljivi hrvatski simbol europskih razmjera! Već vidite 2083., u kojoj o današnjim vremenima bake pripovijedaju sa sjetom. Kraš na veliko proizvodi Tuđman-kuglice po uzoru na one Mozartove. Na splitskoj se rivi prodaju lizalice s njegovim likom. Tužmanov nožni palac s vremenom je dobio zlatni sjaj, od kad se pročulo da spomenik ispunjava želje. Na zagrebački se Mirogoj pred posljednje mu počivalište slijevaju rijeke turista, a svjetski tisak više ne bruji o Tutankamonovoj, već o Tuđmanovoj grobnici. Ufolozi se pitaju je li nakošena Tuđmanova grobnica možda u tim počecima trećega tisućljeća služila kao sletna pista vanzemaljskih letjelica. Cijeli globus priča o civilizaciji koja je tisućama godina nakon egipatskih piramida uspjela sagraditi nova svjetska čuda – spomenike ljudskoj gluposti gigantskih razmjera.

Mojsijev silazak s Marjana

Kerumu, kao spomeničkom fetišistu i velikom vjerniku, morala bi biti poznata biblijska storija o zlatnom teletu. Vjerovati da će naraod klicati monumentaliziranoj, ali i monumentalnoj gluposti, uči nas Sveta knjiga, pokazuje da smo skrenuli s puta i da smo spremni prihvatiti slavlje kao alternativu korištenja vlastita uma i savjesti. Da se ovih dana Mojsije spusti s Marjana u Banovinu, razjareno bi opalio Božjim pločama Keruma po glavi, rascopavši je na pola, kao što je ono jednom podijelio Crveno more posred kojeg se otvorila – praznina.

No Kerumov Tuđman više je od idola. U spomenikotvornom splitskom natječaju spominje se hrvatski identitet unutar zajednice europskih naroda. Sad, nismo li to već negdje čuli? Po istoj recepturi, i zagrebački propovjednik Milan Bandić podiže spomenik europskome identitetu Zagreba, što košta da košta. Suptilniji od Keruma, gradonačelnik glavnoga grada sugrađanima prodaje maglu koja nije ništa drugo nego kondenzirana voda – Bandićeve fontane vrijedne su 18 i pol milijuna kuna.

Svoje je mesijanske ideje Bandić pojasnio na samom gradilištu, a u nemuštost ne valja dirati, pa prenosim kako je njegove riječi prenijelo osobno glasilo gradonačelnikove sveprisutnosti, tiskovina Zagreb.hr: „I kad pustimo najjači u srpnju, 28 pipa na fontani za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, jer smo i to pripremili. Znači, ovo će biti europska fontana za europsku Hrvatsku. Sad sam otkrio zašto to radimo. Znači, najveći mlaz koji bude, bit će ih 27, a 28. će biti hrvatski“.

Bandić na mlazni pogon

Netko je vjerojatno gradonačelniku objasnio kako se Bruxelles, ta relativno nevelika europska prijestolnica, proslavio simbolom obnaženog dječačića koji urinira u malu brončanu fontanu nedaleko od tamošnje gradske vijećnice. Ako se Manneken Pis uspio nametnuti u samom srcu Europe, Bandić bi bio naprosto slijep da nedaleko svoga gradskog ureda nije uočio udolinu oblika gigantskoga pisoara, otvorio gradsku pipu i omogućio da u udolinu iscuri 18 i pol milijuna.

Zagrebački Manneken Pis obećaje mlazno slavlje do proljeća, bit će tu osam topova koji će bacati vodu do visine od 15 metara, što je gotovo četiri puta više od Kerumova megalomanskog Tuđmana. Bit će tu i vodeni ekran na kojemu će se prikazivati filmovi i reklame. Taj vodeni ekran ne treba brkati s video zidom koji Bandić nabavlja za vlastiti ured (za njega je cijena svega -milijun kuna), a na kojem će moći u realnom vremenu pratiti najvažnije komunalne akcije o čijoj mu promptnosti, nada se, ovisi uspjeh na izborima. Sad će Veliki brat istog trenutka znati jesu li lopate zimske službe krenule čistiti njegovo privatno trkalište, jesu li šatori, štandovi s kobasicama i ostale ljupko sklepane potleušice strateški postavljene po užem središtu grada, jesu li jakuševački prosvjednici namireni ili je smetlište blokirano, je li koja od pipa, nedajbože ona dvadeset i osma, počela štrcati mlazom nedostojnim Zagreba. Ljepši od Beča, fascinantniji od Bruxellesa, svjetliji od Pariza, to je današnji Zagreb i od njega se ne očekuje ništa manje.

Uzmite i pijte od ovoga svi

Za razliku od drugih zagrebačkih fontana, ove će dvije, a u planu je dogradnja još triju, imati – pitku vodu. Kaže se – zato da bi se djeca mogla kupati. Za osamnaest i pol milijuna kuna možda je trebao biti ugrađen i whirlpool, i tobogani, i umjetni valovi, a s obzirom da gradonačelnik ima viziju bazenske upotrebe fontana, uskoro možemo očekivati i spasilačku službu (plaćenu vjerojatno iz istog fonda iz kojeg se sad plaća danonoćni angažman čuvara Sokol Marića), a koja bi mališane morala paziti od utapljanja u hiru jedne politike.

„To već sada izgleda, što bi rekao moj prijatelj Duško Ljuština, svjetski. A zamislite kako će projekt izgledati kada će projekt biti završen u cijelosti. Ovo će biti najljepša potkova na svijetu“, rekao je tijekom nadgledanja radova Bandić i otkrio da svoj doživljaj svjetskosti gradi upravo na preporuku alfe i omege zagrebačke kulture. Ljuština i Bandić vidjeli su kako se u bijelom svijetu kuju konji, pa i oni digoše svoju žabarsku potkovu.

Ako već sumnjam u vlastitu definiciju „svjetskosti“, ovih sam dana pokraj novootvorenih fontana koje, kako veli Ljuština, već sad izgledaju svjetski, vozio jednog umjetnika iz SAD-a, koji se nagledao svijeta i svijeta. Bez potrebe da otvorim diskusiju o fontanama, on je sam zapitao: „What the hell is that?“. Ono što je ridikulozno i nefunkcionalno već na prvi pogled najneupućenijeg prolaznika, što već prvim dojmom stvara aureolu krajnje provincije, monumentima skloni domaći političari vide kao potvrdu svjetskosti vlastitoga ranga. Oni koji nemalim novcem podupiru snježne utrke na planini bez snijega, u svojoj su mahnitoj rastrošnosti spremni izlijevati gradski novac i u dvije kade s vodom okružene betoniranim puteljcima da možete, eto, šetati dok razgledavate bogatu floru zagrebačke livade.

Ministrica Andrea Zlatar Violić u novom broju Globusa pozira uz “Bandićeve fontane”

Ministrica: A što ja zapravo ovdje radim?

Onda vas još kao šaka u oko pogodi novi Globus koji intervju s ministricom kulture Andreom Zlatar Violić ilustrira upravo fotografijom u kojoj su fontane iskorištene kao kulisa. Političarka iz posve drukčijeg kulturološkog i civilizacijskog konteksta nego što je onaj Bandićev, koja u istom intervjuu navodi kako baš i ne voli izlaske na javna događanja jer ne može biti tek formalna, „površno i mehanički se rukovati“, na ovom photo-sessionu obgrljuje fontane s daleko manje sumnji u opravdanost davanja legitimiteta toj provincijalnoj reklamnoj kampanji jednog vlašću opijenog lokalnog faraona. Na premijerama i primanjima stvar je drukčija, kaže ministrica: „Ponekad želim fizički pobjeći iz takvih situacija, pojavi se ono unutarnje pitanje ‘a što ja zapravo ovdje radim’.“ Dok se brojni sektori, pa i kulturni, utapaju u rastrošnosti upravo političarske megalomanije, pitanje „što zapravo ovdje radimo“ morat ćemo si postavljati daleko češće, ako i sami ne želimo postati tek pis-manekeni pred spomenicima – nula kategorije.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.