Predstava "THC-Positive" u produkciji udruge Puls nastavak je suradnje plesnih projekata i zagrebačkog kluba Tvornica. Perspektiva je za ovu prigodu dijametralno izmijenjena. Publika koja najčešće sjedi na stepeničastim tribinama premještena je na podij, a plesači su krenuli s osvajanjem, tradicionalno publikinog, kaskadnog prostora. Ta izmjena lokacija daleko je od slučaja. Jednostavnom dosjetkom scena je postala višeplanska, a njezine horizontale višestruko tematski opravdane. Biti "high" i ponovno pasti u "bad" najvažniji su polariteti ove plesne storije o ovisnosti, pa se i takvo scenografsko rješenje pokazalo funkcionalnim.

Smatram da je narkomanija jedna od najkompliciranijih tema umjetničke kreacije uopće. Ona često sa sobom nosi predrasude i naoko samorazumljive pretpostavljene zadanosti. To umjetničku ekspresiju gotovo redovito navodi na uopćena shvaćanja i uopćene interpretacije. Umjetnik pritom proživljava iskrivljenu percepciju stvarnosti, jednako neobjektivnu kakvu ima i narkoman. Koreografska rješenja Katarine Đurđević u momentima uspješno bježe od uopćenih percepcija, da bi se na drugoj strani ponovno oslanjala na stereotipe.

Plesači iz Škole suvremenog plesa Ane Maletić tako vizualiziraju posve nestvarni svijet, svijet za koji nije jasno dolazi li iz percepcije ovisnika ili iz percepcije vanjskog promatrača. U svakom slučaju, Katarina Đurđević ne odlučuje se ni za jednu od opcija, ali ne nudi ni uobičajeni balans, već stvara posve pomiješane individualnosti koje u suštini ne postoje nigdje. Predstava u kojoj plesači utjelovljuju takve karikature naprosto se teško može nazvati edukativnom, pa čak i ako je namijenjena srednjoškolskoj publici. Ona, upravo suprotno, ne nudi ama baš nikakva rješenja ili katarzu; predstava je to koja muči svoje likove do iznemoglosti, ne pružajući im izglednost pozitivne budućnosti. Otprilike u smislu "THC pozitiv, budućnost negativ". Teško se oteti dojmu da su ovisničke personalnosti ovdje za kreaciju prije rabljene, negoli korištene, ubrtvljene u priču bez stvarno jasnog koncepta ili bar konteksta.

Plesači su ovdje karikature; oni su karikature čak i kad im je lijepo u ekstazi, karikature su i kad se valjaju od kontraefekta droge. Iako je pohvalno usredotočiti se na rad tijelom čak i na mikropodručju lica, dobre su namjere na kraju rezultirale preglumljavanjem, otprilike u smjeru kako dobar seoski svećenik zamišlja narkomansku pošast. To je ujedno čudno, budući da su izvođači redom mladi ljudi koji su se sigurno bar informativno sretali s odabranim kontekstom. Čini se, međutim, da su protagonisti odabrali ovom predstavom – zabavljati se. To bi imalo scenskog opravdanja da je cijeli projekt napravljen u istom modusu. Ali riječ je o projektu koji pokušava biti ambiciozno edukativan: auditivno servira ispovijedi narkomana, pušta video-rad Maria Kanaeta koji rekordira naravno prvenstveno ružna narkomanska iskustva, a i sam rasplet je više nego predvidljiv – narkomanija MORA rezultirati smrću. Unatoč tome što se na sceni nalazi čak pet jednako ovisnih djevojaka, nijednoj od njih nije ponuđeno koreografsko rješenje izlaza. "THC-Positive" je stoga jako tužna i potencirano tragična priča.

Svejedno, izoliramo li plesače od naoko zabavnih facijalnih iskrivljavanja, oni su na tribinama Tvornice ponudili pitko plesno umijeće. Da se koreografija zadržala onih svježih i manje potrošenih idejnih nagona koji su bljeskali u više navrata, mogli bismo govoriti o djelu vitalne i plesno važne vrijednosti. Rješenja poput usisavanja bijeloga praha ili metaforika frule koju ovisnici "dijele među sobom", neke su od dojmljivo izvedenih asocijacija narkomanske stvarnosti. Očito, one funkcioniraju čak i bez subjektivne nadogradnje motorikom lica ili nekontroliranim trzajima tijela, pa je prava šteta što predstava nije zagrizla u razgrađivanje upravo takvih slika, miješanja i reevaluacije naizgled poznatih i općeprihvaćenih narkomanskih iskustava u svijetu paralelnih doživljaja (paralelnost doživljajnosti je uostalom i srž bivanja u "tripu").

Sagledavanje u vidu "narkomani, to su vam oni koji nosaju kapuljače i tresu se na rave partyjima" dolazi iz predrasudama bogatog svijeta koji ljudsku bolest – osuđuje, umjesto da joj ponudi zdravstveno rješenje ili bar socijalnu adaptaciju. Crni humor je zgodna stvar, ali onda ga se umjetnik mora prihvatiti mnogo temeljitije i hrabrije od namjera kakve su realizirali autori "THC-Positive". To bi uostalom bilo – dosljedno.