kupus

U jednoj večeri – dvije premijere. Plesni centar Tala predstavio se s dva posve oprečna autorska rukopisa, kako u ideji, tako i u izvedbi. Skromno apstrahiranje iskonskih elemenata Tamare Curić nasuprot umjetno energičnom razmetanju plesnog koncepta Larise Lipovac.

Prva od osnivačkog dueta ovog plesnog centra, Tamara Curić, u koreografiji "Sjeme", zajedno sa sve zaposlenijim plesačem Zagrebačkog plesnog ansambla Ognjenom Vučinićem, istražuje određenost genetičkog nasljeđa u univerzalnom kontekstu. Na čistoj sceni crnoga plesnog poda Zagrebačkog kazališta lutaka dvoje plesača, buđenih raznolikim svjetlosnim podražajima, inspiriranim pokretom prodiru u okvire svjetlosnim snopovima obilježenog svijeta. Od fetalne sklupčanosti na početku do prekinutog fizičkog objedinjenja na kraju predstave Curić i Vučinić paralelno razvijaju i svjetlosne parametre. Njihov se geometrijski eksperiment, na neprestanom vrhuncu podražaja (posebno čitljivog u minijaturama komunikacije materije ruku i materije svjetla), vodi koordinatama plošnih odraza u oblicima trokuta, kruga, kvadrata ili crte, odnosno stvaranjem voluminoznih okvira stošca, piramide ili kvadra.

Svemirski začeta priča o sjemenu rastvara se i upotrebom laserske analize dima koja uspješno izbjegava reminiscencije vizuala "Ratova zvijezda" ili sličnih znanstvenofantastičnih populističkih motiva, te postaje konkretizirana kopulacija dvaju svjetlosnih snopova u metafori stvaranja novoga. Dva zapravo posve odvojena sola, u funkcionalno samozatajnoj kostimografiji Zdravke Ivandije, te s minimumom materijalnih scenografskih intervencija u obliku dviju spiralnih formi koje, u komunikaciji sa svjetlom, upravljanim od strane izvođača, postaju manipulativni DNK, ono ljudsko kojem nas vodi svako ovako široko i nepretenciozno tumačenje kozmičke evolucije, spajaju se u finalnoj jednako pitomoj igri muško-ženskog. Tamari Curić, uz pohvale za dosljednu razradu i ujednačenu dinamiku koreografskih rješenja, ide i plaketa što je temat stavila ispred izvođača, to znači ispred same sebe, ali i ispred plesnoga kolege, upisavši se tako kao jedna od rijetkih koreografa koje u Ognjenu Vučiniću ne vide tek nogatog stvora koji može tabanom do ušnih resica, već talentiranog izvođača kojeg se može upregnuti i u mnogo zahtjevnije zadatke od primijenjene baletne gimnastike.

Larisa Lipovac u koreografiji "Lift" naoko je htjela povesti se za bar donekle jednakim nivoom nepretencioznosti – u predstavu je uvela i kostimografkinju, i DJ-a, i videoumjetnika... Svi su oni, međutim, postali tek alibi za raspojasanu trijumfalnost duetnih rješenja Larise Lipovac i (grimasom prebogatog) Bojana Valentića. Iako u centar svog rada postavlja lift, odnosno situacije koje to "prometno sredstvo" redovito udomljuje, profesionalno-amaterska skupina Larise Lipovac izgubila se u nerazgovijetnom plesnom bauljanju unutar zadane forme. Naprosto je nevjerojatno koliko jedan konkretan okvir poput lifta može isprovocirati toliki iskok iz tračnica (posve suprotan razvojni put od "Sjemena"). Iako lift kao susretište različitih karaktera predstavlja jedan prvoklasni motivator brojnih interpretacija međuljudskih odnosa, ali i ljudske samoće (koju autori apostrofiraju u projekciji Rilkeova aforizma, ali u stvarnosti zaboravljaju aplicirati – primjerice, u njihovu liftu apsolutno nikad nije samo jedna osoba), iako je lift doista, baš kao što piše u promotivnom letku, mjesto razmišljanja, straha, neugode, nervoze, terora čak..., "Lift" Larise Lipovac je tek ambijent suspregnutog odnosa ljubavnika, a sve ostalo je dekor.

Kroz niz šlampavih sekvenci koje ne pokazuju samo nespretnost ili/i neuigranost izvedbe, nego i izostanak koncentracije idejnog rješenja, scenografska kutija lifta u interpretaciji koreografije Larise Lipovac doista može funkcionirati i kao mesnica, čekaonica zdravstvene stanice, banka ili - možda vizualno najsličnije - tuš kabina. Akterima svake tuš kabine doduše se odobrava pravo da misle kako je njihov "operni" pjev umjetnički čin, pa ako bismo tražili analogiju, i izvedbenoj petorki trebalo bi praštati. Ali ako se likovi priče ne užive u kontekst, kako će to poći za rukom gledatelju? Ako Igor Pauška prvo ulazi u lift, a tek potom pritišće gumb kojim ga poziva. Ako Larisa i Bojan poskakuju pri zaustavljanju lifta, te iako se voze u "istom" liftu, dobrano kasne u tom poskoku. Ako su DJ-u Alenu Smajiću slušalice walkmana tek kostimografski element, ali ne i inicijator situacije u liftu. Ako, ako... Viđena su tu rješenja kojima se opušteniji gledatelj doista može smijati, iako nisu zamišljena kao komična.

Uz navodno akrobatske i zapravo potpuno suvišne elemente, te hrvatsko bolovanje definiciji multimedije u kojoj se uz agresivno "titlanje" misli pribjegava i ničim opravdanoj onomatopeizaciji plesača (koji moraju frktati, jujuškati ili barem hej-kati), "Lift" se finaleom Armstrongove "Wonderful World" (uz postojanje autorskog dvojca Smajić-Kraljić koji bi takve asocijacije mogao i morao moći buditi i vlastitim umjetničkim proizvodom) pretvorio u predvidljiv prosjek tehničko-produkcijski ambiciozne kreacije u kojoj izvedba ne može držati korak. Ili da citiram lingvističku bravuru samih autora: "Trebamo Ljubav, gradimo Image, živimo za Feeling, oko nas je Terror!". A ako čitate samo prva slova, pazite, iznenadit ćete se što ćete dobiti: LIFT (Ljift točnije). Promotivni trud raščlambe riječi na asocijativni niz pojmova nije nimalo pomogao razumijevanju situacijskog konteksta, a svojom školskom obradom plesni izričaj nije mogao doseći čak ni dubinu tog jeftinog aforizma kojeg bi se i suprotstavljeni Rilke, s pravom, sramio, odmah nakon onog nedužnog okreta u grobu dok su muško i žensko u ZKL-u prizivali opravdanje za spajanje svojih "samoća".