kupus

«Tajna služba» skupine Felixa Ruckerta eksperimentalni je plesni projekt koji se bavi eliminacijom funkcije očiju. To je predstava koju nitko nikad nije vidio. Osim izvođača, dakako. To ekskluzivno pravo da kontroliraju vizualnost svijeta u koji pozivaju publiku (stavljajući joj poveze na oči), nadomještaju ponudom niza ostalih domena osjetilnosti. Primarno taktilna plesna interakcija, ona publici nudi i konkretno te posve blisko iskustvo njuha, sluha, čak i okusa. Ne postoji tu klasična dvojnost izvođač-akter vs. publika-promatrač. Upravo suprotno, izvođač je ovdje jedini promatrač, svojevrsne «oči koje vode», a publika preuzima ulogu aktera iliti vođenog od promatrača. Teško je stoga pisati suvislu kritiku o uspješnosti ove predstave. Ona ponajviše ovisi, kao i svaka uostalom, o dojmu koji na publiku ostavi izvođač. Kako su u istoj osobi spojeni i publika i izvođač, tako je i dojam koji netko usvoji kroz predstavu zapravo dojam o sebi samom. To je jedna psihološka vivisekcija osobnog profila. Kruti sudionik ove predstave doživjet će je vjerojatno napadnom, onaj fleksibilniji i otvoreniji k nepoznatom, svoje će pomanjkanje straha od stranog nadomjestiti impresivnim iskustvom.

Kako moji pozitivni dojmovi ne mogu biti poduprti u sferi objektivne stvarnosti, ovdje neću pretjerivati s epitetima, već navesti fakte. Ova interaktivna predstava/performans podijeljena je na dvije razine fizičkog iskustva. Prva, blaga plesna interakcija, i druga - koja donosi iskustvo sado-mazohističke konfrontacije s gospodar(ic)om. Fotografije koje gledate rezultat su druge razine. S nje ćete vjerojatno, poput mene, otići blago ozlijeđeni, s ranama koje će doduše izblijedjeti nakon dan ili dva. Sjećanje na «Tajnu službu» trajat će ipak nešto duže. Nekom nenaviklom na standardne dramske igre povjerenja možda će biti stavka i u posve novom sagledavanju svog života. Felix Ruckert zapravo nudi klasičnu psihoterapiju, kako za publiku, tako i za svoju skupinu.

Pojedinac ulazi u dvoranu, izuva cipele i stavlja mu se povez oko očiju. Plesač ga odvodi u nepoznat prostor kojim dominira zvučno iskustvo izmjenljive dinamike, te ga ispunjuje kroz komunikaciju pokreta, detektirajući njegovu otvorenost i sklonost improvizaciji. Izvođači se izmjenjuju nad pojedinčevim tijelom, eliminiraju se tu razlike muško-žensko (izoštruje se osjetilo njuha u potrazi za autentičnim mirisom spola ili osjetilo opipa u potrazi za obrisima muskulature). Neminovnost seksualne kategorije ovog kontakta zapravo je u potpunosti aseksualne prirode. Riječ je o erotskoj snazi povjerenja. Osobno, kod mene je uspjelo izazvati ponašanje pomalo mazohističke, ali u svakom slučaju, fleksibilne predanosti. Povjerenje prema partneru nadilazi fizičke kategorije neprijatnog tjelesnog mirisa ili neugodne jačine stiska. To povjerenje nadilazi i klasične fobije na razini seksualnog opredijeljenja. Poglavito nježna izmjena udova pri valjanju na tlu i zajedničko trčanje po nevidljivom, dakle nepoznatom, prostoru, oslobađajući je doživljaj koji će kod nekih pojedinaca biti nastavljen i grubljom vrstom dodira kao što je – ugriz.

Prava epizoda fizičke predanosti slijedi na drugom nivou. Osim zavezanih očiju, pojedincu se nudi i vezivanje ruku. Obješen na viseće lance, obnažen do donjega rublja (poželjno i gol), doživljavaš potpuno submisivno iskušenje dominine igračke. Fokus je na tjelesnoj boli, predanosti i poslušnosti. Tvoj te nevidljivi gospodar bičuje po leđima, štipa kvačicama, grize ti bradavice ili leđa, prolazi po tijelu mnogim alatima iz SM skladišta. To blago inkvizicijsko ophođenje konstantno balansira između požude i uzmicanja, između nježnosti i boli, između ugodne i neugodne strasti.

Osobno, pohvalio bih trud njemačke skupine da me učini svojom tjelesnom žrtvom. Mislim da sam prilično uživao. Čini mi se da su uživali mnogi. Ljudi su se skoro potukli za grublji dio predstave, budući da se taj (ne)užitak može pružiti tek određenom broju posjetitelja.

Iako je meni prilično draža suptilna igra u prvom i nježnom dijelu osobnog kontakta, baš trpljenje grubosti podložno je sociološkoj analizi. Ono što me fascinira jest hrvatska sklonost potpunoj nesputanosti u igri s njemačkom seksualno-fizičkom ponudom, koliko sam mogao primijetiti. Bilo je tu posve spontanih obnaživanja do golog penisa, a djevojke su nonšalantno odbacivale grudnjake kao da nikad nisu čule za Evino smokvino lišće. Ta, po predrasudama, prilično nehrvatska igra bez stida posve je suprotna od efekta koji je proizvelo agresivno i prepotentno komuniciranje La Fure dels Baus koji bi iz svoje predstave mogli zaključiti da su Hrvati zakopčana nacija. Nijemci, koji u drugim državama kandidate za grublji dio svog showa traže svijećom, mogu zaključiti samo da – nismo normalni. Toliko želje za bičevanjem možda se može objasniti primarno velikim katoličanstvom u ovoj zemlji. Iskusiti «Pasiju», nego što? Ako je mogao Krist, što ne bismo i mi malo trpili?

Iako ovaj koncept, ruku na srce, nije originalan u svojoj zamisli (viđani su projekti sličnog određenja na raznim meridijanima i paralelama) i iako se njemačka skupina služi katkad banalnim glumačkim metodama koje iskusi svaki polaznik amaterske dramske družine ili čak tečaja za izviđače, iskustvo «Tajne službe» mogu ocijeniti samo pozitivno. Toliko predanosti i žara u tjelesnoj komunikaciji s potpunim strancima, kakva se mogla iščitati tih večeri u Tvornici, dokazuje samo da živimo u svijetu vizualnog i podsjeća nas koliki smo dio vlastite neproživljene prošlosti odbacili samo zato što nam je bila vizualno gadljiva ili barem nedraga. Koliko smo puta okrenuli leđa od nekog fizički neatraktivnog ili isprali ruku nakon rukovanja s nekim higijenskim upitnikom. Koliko smo puta birali na osnovi izgleda, a gotovo zanemarujući ostatak svoje osjetilnosti. Robovi očiju, eto to smo.