Što je u Londonu Sanja Romić naučila od Nadie Swarovski? Netom opljačkana trideset-i-nešto-godišnja trudna nasljednica carstva kristala ponukala je našu briselsku dopisnicu da zamijeti medijsku i društvenu iščašenost Otoka. Plačkaši-crnci čak i u najžućim medijima navode se tek faktografski, a i higijena ulica živi je preslik što Britanci misle o prljavštini uopće. Što pak Sanja Romić misli o Tonyju Blairu "koji si je dopustio da popuši onu stvar Georgeu W. Bushu", te kako su predsjedali EU-om?
Nikada ne kompromitiraj standarde koji imaju svoju cijenu, to je u Londonu neka vibra u zraku...
Ovaj put sam u Londonu provela tri dana, od srijede popodne do subote prijepodne. Nisam se zaputila u taj grad da bih analizirala britanske standarde u prostoru medija kao temu. Išla sam u London.
Osim Sohoa sam, koji mi je bio na vrhu popisa 'protutnjat ću kroz', i to pod cijenu da si sama platim još jedan dan dosta dobrog hotela i povratnu kartu za Bruxelles, na ovom putovanju pucala užasno nisko: na još neke atraktivne lokacije. Prvi sam machiatto popila u Covent Gardenu. Šetnja i drugi machiatto u Notting Hillu. Portobello road. Ima tome deset godina; danas je to puno 'spickaniji' kvart nego onda devedesetih kada me nije posebno uzbuđivao svojom Trešnjevka-nalikošću. No, i dalje mislim što i tada: taj je dio grada morao biti puno, puno dosadniji prije filma (sa Hughom i Juliom)..
A u mnogo konvecionalnijem Chelseu dan prije opljačkana je the filthy rich Nadia Swarovski, trideset-i-nešto-godišnja trudna nasljednica carstva kristala, kristalčića, blještavog poludragog kamenja koji me ostavljaju hladnom. Biti tako bogat i biti lišen obiteljskog nasljedstva dragulja, tih nekakvih starina, to je stvarno 'tek' osobna tragedija. U haljini bež boje koja je 'pošpricana' kristalima koje su izmislili Swarovski pjevala je, međutim, Marilyn Monroe, JFK-u, za 50. rođendan. Što nije posve neinteresantno.Ova pljačka nije bila kao svaka druga. Jedna je izrazito imućna, trudna mlada žena tog dana mirno presjedila jednu sablasnu, bizarnu pljačku vlastitog stana. Bez suza, bez zadobivenih ozljeda i uopće, bez da je odavala dojam šoka, ona je poslije otišla na polisiju. I dala je hladnu izjavu. I to je bilo sve. U tom me je trenutku, kako Nadiu osobno ne poznajem, zanimalo kako o tome pišu mediji na Otoku. Pljačkaši su bili crnci. Tu se je lako bilo poskliznuti. Taj su, naime, moment cijele priče britanski dnevni listovi, pa i najžući of them all, prenosili faktografski. O standardima na Otoku tada sam pomislila to da oni doista imaju - cijenu. Bi li to sada bilo moguće i u Francuskoj? U Belgiji? U kojoj iz dana u dan kolaju nacionalno-vjerski-ideološki-i-kako-već-ne obojene priče o obojenim bombašima-samoubojicama u Iraku? O suđenjima markonskoj ćeliji koja je organizirala napade na Madrid. Stoji, da, ipak, u Belgiji "nema" nereda, na površini je u Belgiji sve još vrlo mirno.
Evo još jednog detalja, dokaza. Nije riječ samo o medijima. Kada iz prljavštine Bruxellesa "uskočiš" u, ili bolje rečeno, iskočiš iz La Manche-a u London, čudiš se kako to da jedan puno veći grad, koji ima više stanovnika od cijele Belgije može biti čišći. Standardi? Britanski socijalni model?
U nekoliko sam lokalnih novina pratila način izvještavanja o toj doista nesvakidašnjoj pljački obiteljskog nasljeđa Nadie Swarovski. Nisam htjela da ovo bude pledoaje britanskim medijima. Zašto? Ondašnje novine spadaju u jedne od najpristranijih na svijetu; zato su razlike između BBC-ja i tabloida poput The Sun-a kolike i one između sunca i mjeseca. No, ozbiljne su novine još uvijek ondje gdje su i bile - one gotovo da uopće nisu požutjele...
Televizija na Otoku imunija je na slabosti lošeg novinarstva jer nikada neće dovesti u pitanje javno dobro.
Britancima ostaje, dakle, "barem", TV...
To što si je Tony Blair dopustio da popuši onu stvar George W. Bushu je stvarno odvratno. Britansko predsjedanje EU-om bilo je doista loše. U Bruxellesu Britanci posljednjih šest mjeseci nisu ni pokušali gospodariti EU-om iako se činilo da su Blairove ambicije puno veće; iako su to oni itekako mogli! Za Britance to će pitanje biti ono kojem će se moći vraćati. Kao nekakvoj propuštenoj prilici. Nije da me to dira, ali neke druge stvari da... Prije svega: Belgijancima lekcija iz higijene duha nije prijeko potrebna; ona im treba možda u nekim drugim stvarima. Ali Hrvatskoj je definitivno potrebna lekcija u prostoru medija. Ako treba i daljnjim, ali ipak, pametnijim koloniziranjem našeg tržišta. Da smo dobili tu vrstu Big Bena, npr., s Otoka...on bi za nas, ali to zaista mislim, bio one very, fucking Big Ben!
Autor Sanja Romić
