"U Dvoru je nekoć živio knez. Sad su se tu nastanili čudnovati čovuljici s maskama, disalicama, perajama, rozim štramcima na napuhavanje, kremama za sunčanje, jamkama za lovit ribu…", piše naš čovjek nazbilj.
U Dvoru je nekoć živio knez. Sad su se tu nastanili čudnovati čovuljici s maskama, disalicama, perajama, rozim štramcima na napuhavanje, kremama za sunčanje, jamkama za lovit ribu… Sve u svemu, vesela neka svita! Trče, smiju se, vrište... Govore razne jezike… Para se, što bi ono Držić, dum Marin rek`o da su “obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe”. Ali nijesu to ljudi nahvao, već pravi, čestiti i vele blazi ljudi. Umjetnici. Iz Švedske. Zbor Romeo i Julija Švedskoga kraljevskoga dramskog kazališta. Koji zajedno sa svojim umjetničkim ravnateljem i dirigentom Benoîtom Malmbergom skrbe za renesano kulturno naslijeđe, aktualizirajući njegove iskonske vrijednosti.
Jedanaest godina ovi glazbenici uzastopce gostuju na Dubrovačkim ljetnim igrama, što nije slučaj ni s jednim drugim izvođačem. Navikli na putovanja, poput prave renesansene umjetničke družine, poznati su ne samo širom Europe, već i u krajevima poput Meksika, Nepala ili Tibeta, čijim je tradicijama prilično daleka, egzotična i strana ovakva vrsta glazbe.
Izuzetne vokalne sposobnosti mladih soprana, altova, tenora i basova, usklađenost višeglasnog pjevanja, pratnja lutnje i drugih instrumenata tipičnih za quatrocento i cinquecento, nenametljiva sloboda improviziranja, lepršava zaigranost glume, pantomime, recitacija, plesa - formula su njihova uspjeha. Simpatični i uvjerljivi bili su stihovi i komentari sadržaja pojedinih pjesama na dobro izgovorenome hrvatskom.
Šarena grupa pjevajućih “turista” pomalo se i opušteno pred publikom presvukla u svoje renesanse kostime, pomevši pritom sa scene, s dvije obične metle, rekvizite potrebne za plažu.
Prigušena svjetla, obrisi i sjenke, zvuci chansona (glavna svjetovna forma renesanse je upravo chanson), moteta, madrigala (dramatski oblikovan oblik, preteča opere) prizvali su duhove vlastele da s brojnim pukom, predvođenim Mihom od bronce Pracatom, i večeras podijele radost muziciranja.
Možda zaneseni zasluženim dugačkim pljeskom, koji nitko nije mogao ugasiti, i višestrukim bisevima, umjetnici drugu večer ipak nisu ponovili ovako dojmljivu izvedbu. Nakon Renesansnog koncerta u Kneževu dvoru, na tvrđavi Lovrjenac, sljedeći dan događao se hommage a Petrarca (čiju 700. obljetnicu rođenja kulturni svijet obilježava ove godine). Udaran jakim jugom i zabljesnut munjama koje su stizale s pučine, pratio sam glazbenu dramu čija me se režija – gospodina Malmberga djelo, prema tekstu samoga Petrarce “Triumphis mortis” - i nije pretjerano dojmila. Unatoč sjajnoj glazbenoj interpretaciji napjeva francuskih i talijanskih autora iz 14. i 15. stoljeća, nepatvorenom sažimanju kostima i autentičnog ambijenta, pomalo zamarajući i dijelom izbanalizirani prizori ljubavnog žara i patnje, udvaranja, čežnje, smrti nisu ostavili dublji dojam. Ponekoj glavi iz publike, kao što je moja, moglo se sve to učiniti više parodijom, nego hommageom Francescu koji je u divnim sonetima i kanconama svoga “Kanconijera” narančasto-ljubičastim zalascima Sunca pjevao svoju vječnu ljubav prema Lauri.
Romeo i Julija doveli su prinčipesu Renesansu u Grad koji je svoje najslavnije dane doživio u doba njezine vladavine, a Igrama su udahnuli okus svježine suvremenih dramskih tendencija. I zato im fala!
