Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Suverena čitateljica: Apologija književnosti i čitanja

Suverena čitateljica: Apologija književnosti i čitanja

Alan Bennett: „Suverena čitateljica“
Izdavač: Fraktura, Zaprešić, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 5

U zaprešićkoj nakladničkoj kući Fraktura ne smatraju važnom isključivo kvalitetu štiva koje objavljuju već brinu i o kakvoći prijevoda, uveza, grafičke obrade teksta, dizajna korica. Tako primjerice prvo što upada u oči kod njihovog izdanja hrvatskog prijevoda romana Alana Bennetta „The Uncommon Reader“ jesu korice presvučene crvenim plišom, s amblemom kraljevske krune i istaknutim velikim slovima E i R između kojih je uguran rimski broj II. Naravno, simbol krune, crveni pliš i riječ suveren(a) asociraju na monarhizam te navode na pomisao kako bi čitateljica iz naslova mogla biti kraljica, i to Elizabeta II. Ona to, jasno, i jest, a tekst o samoj knjizi počet ćemo od njezina naslova. Iako izbjegava doslovnost kod prijevoda naslova, prevoditeljica Patricija Vodopija mudro je odabrala riječ Suverena, iz već navedenog razloga. No izvorni naslov „The Uncommon Reader“ (što bi u doslovnom prijevodu bilo „Neobična čitateljica“) višeznačan je i potvrđuje lucidnost svoga tvorca. Naime, osim što takvim naslovom Alan Bennett apostrofira nesvakidašnjost, odnosno, uvjetno rečeno, uzvišenost položaja čitateljice iz naslova, bolje poznavatelje engleske književnosti taj će naslov neizostavno asocirati na Virginiju Woolf i njezinu zbirku eseja „The Common Reader“ (objavljenu i u nas, 2005., u izdanju Centra za ženske studije, prev. Marina Leustek). Radi se o esejima u kojima Virginia Woolf piše o ženama u engleskoj književnosti, razmatrajući ulogu književnosti u oblikovanju identiteta i analizirajući njezinu važnost u životima pojedinaca, a upravo te teme u srži su Bennettova kratkog romana.[pullquote]Iz knjige:
Pomislila je kako privlačnost čitanja leži u njegovoj ravnodušnosti: književnost je na neki način ohola. Knjige ne mare tko ih čita ni čita li ih tko uopće. Svi su čitatelji jednaki, uključujući nju samu. Knjige su, pomislila je, neovisna država; slova čine republiku.[/pullquote]

Kraljica knjigoljupka

Za sve su bili krivi kraljičini psi. Jednoga dana otrčali su u dvorište palače, a nakon kratke potrage kraljica ih je našla kako laju na furgon parkiran u vrtu.Bila je to putujuća knjižnica, tzv. bibliobus, a ispričavajući se knjižničaru zbog pasjeg laveža, kraljica je osjetila obvezu posuditi neku knjigu. Čitanje je dotad nije posebno zanimalo. To je smatrala hobijem, a priroda njezina posla nije ostavljala mjesta za hobije. Osim toga, „čitati znači ne raditi. A ona je bila žena od akcije“. Ipak, iz pristojnosti je posudila jednu knjigu (roman Ivy Compton-Burnett) i otad je sve krenulo nizbrdo. Tako je bar smatrao kraljičin tajnik, Sir Kevin. Alan Bennett jedan je od najpoznatijih engleskih dramatičara, a kako svaka dobra drama neizostavno ima antagonista, tu je ulogu autor dao liku kraljičina tajnika. Nakon prve pročitane knjige kraljica je postala opsesivni knjigoljubac, čitala je nezasitno i u tolikoj mjeri da je zbog toga počela zanemarivati svoje dužnosti koje je počela smatrati gubitkom vremena koje je mogla bolje iskoristiti. Dakako, čitajući. A zanemarujući svoje dužnosti ona je zapravo znemarivala i svoga tajnika, koji je kraljičin pomoćnik pri njezinim obvezama, a sad je kraljičina pozornost, umjesto prema njemu i dužnostima koje joj protokol nalaže, usmjerena na štivo koje je neprestano u njezinim rukama. Dakle, povrijeđena taština pravi je razlog tajnikove netrpeljivosti spram kraljičine čitalačke strasti zbog čega on poduzima određene zakulisne igre (od slanja sanduka s knjigama u krivom smjeru kako kraljica prilikom posjete Kanadi ne bi imala što čitati do otpuštanja Normana, kraljičina savjetnika pri odabiru štiva). No njegove zakulisne igre naposljetku će mu se obiti o glavu. Dakako, ne doslovno (iako bi koje stoljeće ranije njegova glava doslovno došla na panj). Kao kaznu on je dobio povratnu kartu za Novi Zeland (odakle je porijeklom) i mjesto visokog povjerenika, a što je za njega osobno usporedivo s glavom na panju, ali s produljenim vremenom djelovanja.

Ismijavanje pompoznosti i snobizma kraljičina osoblja tek je jedan od satiričnih elemenata romana, ali puno blaži od oštrog žalca s kraja romana, kad na red dolazi britka kritika aktivne uloge premijera Blaira u iračkom ratu. Također, Bennett ne propušta izraziti žaljenje zbog smanjenja važnosti monarhije koja kao da je postala tek „dezodorans vlade“, prisiljena sudjelovati, makar samo pasivno, u odlukama vlade koje su često nerazborite, a katkad i sramotne, pa se kraljica, kako na jednom mjestu veli, često osjeća „poput mirisne svijeće čija je svrha namirisati režim“. Bennett također duhovito ismijava i taštinu pisaca, te umjetnika općenito, u urnebesnoj epizodi kraljičina prijema za pisce, fijasko kojega ju navodi na zaključak kako je književnike puno bolje upoznavati preko stranica njihovih knjiga negoli uživo. No unatoč satiričnim elementima „Suverena čitateljica“ prvenstveno je apologija čitanja i ljubavi prema književnosti, a posredstvom kraljice Bennett donosi cijeli niz zanimljivih razmišljanja o knjigama, književnosti, čitanju, pisanju – od analize demokratičnosti književnosti („Knjige ne mare tko ih čita ni čita li ih tko uopće. Svi su čitatelji jednaki, uključujući nju (kraljicu, op. B.A.) samu“) pa do teze kako književnost ima moć da uzvisi naše osjećaje, da nas spašava od moralne krutosti i potiče osjetljivost za kompleksnost života i ljudskih osjećaja. Čitanje naime kod kraljice budi plemenite osjećaje, ona počinje osjećati empatiju i razvija sposobnost stavljati se u tuđu kožu, pa tako npr. počinje biti obzirnija prema svojim služavkama pazeći da ih ne povrijedi, što prije nije bio slučaj. Također, čitajući, ona počinje realnije sagledavati svijet i kompleksnost međuljudskih odnosa ali i osvještavati klasne razlike, koje dotad zbog svog jedinstvenog položaja nije mogla pojmiti, jer se „toliki jaz proteže već između monarha i njegovog najuvaženijeg podanika da se društvene nejednakosti niže na ljestvici doimaju udaljenim poput zvijezda“.

Knjigu, knjigu! Kraljevstvo za knjigu!

Kako čitanje neizostavno vodi pisanju, a kraljica sebe smatra ženom od akcije, ona pasivnu ulogu čitateljice naposljetku odlučuje zamijeniti aktivnom ulogom spisateljice. No to će, kako nam urebesan kraj romana otkriva, uroditi neočekivanim ishodom i imati nesagledive  posljedice na cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Jasno, iako za protagonista ima stvarnu osobu, „Suverena čitateljica“ je fikcija; Alan Bennett piše bez kritičkog odmaka spram konzervativne kraljevske elite jer mu namjera nije bila napisati kritičku knjigu političke satire o dekadentnosti britanskog monarhizma već toplu i šarmantnu, duhovitu priču o književnosti, pisanju, ljudskim odnosima, ali i o starosti, neispunjenim snovima i protraćenom vremenu koje je nemoguće vratiti. Inače, Alanu Bennettu ovo nije prvi stvaralački izlet u tematsko područje britanskog monarhizma; radi se o 77-godišnjem britanskom književniku koji je prema vlastitoj drami napisao scenarij za Oskarom nagrađeni film „Ludost kraja Georgea“, gdje je također pokazao da mu je draža humorna blagost od oštre kritike i ozbiljnije analize.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.