Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Sutra (ni)je novi dan: Zalog sreće u zajedništvu i empatiji

Sutra (ni)je novi dan: Zalog sreće u zajedništvu i empatiji

Teatar Exit: Sutra (ni)je novi dan
Osvrt na izvedbu 2. ožujka 2013.

Ocjena: 1 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 51 vote, average: 4,00 out of 5

Možemo se složiti da su predstave s naglaskom na glumačkoj višestrukosti uloga i umijeću izvođača da s malo scenskih sredstava uprizore čitav univerzum, ili barem dobar dio svakodnevice s kojom se sudaramo, na pozornici Teatra Exit relativno česte, a i da takvi režijski postupci nisu strani ni Ivici Boban (primjerice u Exitovu hitu „Kako misliš mene nema?!“ i novijoj predstavi Centra za kulturu TrešnjevkaSamo bez emocija“). Dapače, glumačko poniranje u tipove i karaktere preslikane iz uopćenih životnih situacija te propitivanje mogućnosti transformacije jedan je od pristupa Ivice Boban koji i u pedagoškome i u scenskom radu njeguje godinama.

Glumci u prvom planu

Neovisno o tome je li riječ o svjesnom zatomljivanju redateljskih ambicija u smjeru radikalnijih prekrajanja kazališta i isprobavanja različitih koncepata ne bi li glumačka igra bila u prvome planu ili je u pitanju igranje na šprancu koja lako prolazi, intenzivan, promišljen i odgovoran rad s glumcima velika je redateljičina prednost. Posvećenost glumcu u predstavi „Sutra (ni)je novi dan“ isijava iz žara i scenske sigurnosti kojima troje mladih glumaca, Iskra Jirsak, Mirela Videk i Zoran Pribičević, skače iz kôda u kôd, iz uloge u ulogu, mimski i gestualno uokvirene, ali i iz dorađenosti tipiziranih likova predočenih vjernim skidanjem jezičnih idioma ili tjelesnih obrazaca. Likovi su to iz naše okoline od kojih najčešće odvraćamo pogled, tješeći se da u njima nema ni traga našemu postojanju, no i strahujući da će se i letimičnim zagledavanjem njihova tipičnost zalijepiti za nas.

Od onih koji za ovaj svijet nisu ni stvoreni, kao smotana štrepsa koja od zatelebanosti nije u stanju skovati smislenu rečenicu i zbunjeni student astrofizike zarobljen u dimenziji računalnih igara, preko onih koji svijet osvajaju tjelesnim atributima, kao zabavi sklona radodajka i razmetljivi bilder, ili agresijom i sitnim kriminalom, kao neprilagođena Janjevka i brzoprsti džepar, do onih koji isti svijet napuštaju u bijedi prebirući po smeću boce, kao rastreseni umirovljeni profesor i njegova životna suputnica. Pa iako se čini da je svijet optočen crnilom, a njegovi stanovnici podijeljeni na dobre i loše igrače, istina je da nijedno zlo nije bez pozadine. Odstupajući od crno-bijele slike, troje glumaca u optimističnome ozračju grade naličja tipova, u obrazinama raskrinkavajući društvenu trulež i prave uzroke njihovih odluka ili stanja.

Džepar, starica, razvratnica i ostali

Zoran Pribičević drži na okupu silnice tematski povezivih epizoda, sa silnim elanom utjelovljujući najveći broj uloga, pritom i onu pripovjedača, džepara meka srca. Zavirivanje u (tuđi) novčanik s nekoliko lipa mijenja džeparovu vizuru i okidač je potrage za dobrom koje nas izdiže iznad banalnosti. Dojmljiva u interpretaciji starice, Iskra Jirsak ne odustaje ni kad se čini da je svaka bitka unaprijed izgubljena, pa ni kad iz mrtvila treba pokrenuti tromi zdravstveni sustav. S jednakom vjerom brani stav placerice Janjevke da je rintanje za crkavicu vrednije od svake lake zarade. Njezina agresivnost izvire iz roditeljskoga zlostavljanja, a prazni se u napornome radu. Razvratnicu Miki u prikazu Mirele Videk otrijezni prijateljska privrženost, suočavajući je s beznadnošću potrage za bliskošću u usputnome seksu. Vulgarnost je poza baš kao što bilderova mišićna masa maskira nesigurnost u uspostavljanju pravoga ljudskog kontakta.

Uz malo dobre volje čuda su moguća, nije potrebno prepoznavati se u jeftinim šablonama niti ih iz neposredne okoline nasljedovati. Čini se da je dovoljno spremno pružiti nekomu ruku, ali i nužno pruženu ruku prihvatiti; katkada se pouzdati u vlastiti rad bez obzira na to koliko bio slabo plaćen, vjerovati prijateljičinu savjetu da promiskuitetno ponašanje ne nadomješta prazninu ili tutnuti potrebitom neopazice u džep pokoju novčanicu. Poruka je predstave jasna, premda naginje izlizanoj, no u tržišnome kolopletu poprilično zaboravljenoj, maksimi da treba uživati u malim stvarima. Kad se sve zbroji i oduzme, upućenost jednih na druge i snaga zajedništva jedina su sretna opcija. Dobro to zna uvježbana glumačka ekipa, prepuštajući se radosti suigre i scenskomu zanosu.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.