Film "Super Size Me", nakon uspješne vrtnje po hrvatskim festivalima, došao je i u redovitu kino distribuciju. Morgan Spurlock čovjek je koji je obžderavanjem MacDonaldsovom junk hranom uspio natjerati velikog prehrambenog diva da posramljeno povuče iz prodaje "super size" menije koji Amerikance pumpaju u najdeblje stanovnike planeta. Jasno, MacDonalds nikad nije priznao da je povlačenje najvećih menija (za svega pet centi razlike!) rezultat velikog uspjeha ovog dokumentarca u prvom licu. Nagrada na Sundanceu i Full Frame Documentary Film Festivalu, te rušenje rekorda gledanosti, učinili su Morganov film svjetski poznatim rušiteljem cara brze hrane.

Baš poput Michaela Moorea, i Morgan filmom napada osobnog neprijatelja, mrskog proizvođača pljeskavica i pomfrita koji djecu zaražava od najranije dobi nudeći im, osim hrane, i klauna, igračke, crtiće ili igrališta na kojima mogu provoditi dane. Stvaranje pavlovljeve djece koja MacPljeskavicu pritom vezuju uz pozitivno iskustvo djetinjstva, možda čak jedine trenutke koje u fast Americi provode s roditeljima (eating out je vrlo popularno čašćenje), ovim se filmom raskrinkava i osobnim primjerom ugrožavanja vlastitog zdravlja. Morgan je mjesec dana jeo samo MacDonaldsove menije i tako, uz potporu zabrinute djevojke veganke, doveo u opasnost svoje zdravlje. Kolesterol, srce, depresije, glavobolje, pritisci, impotencija... Sve je to Morgan stavio na vagu ne bi li dokazao da tužbe protiv proizvođača hrane (so American) imaju osnove baš kao i one protiv proizvođača cigareta.

Hamburger kao novovjeki duhan, poslužio je Spurlocku za u zvijezde lansirajući dugometražni prvijenac. Koliko god ga resile pobjedničke lovorike, teško je filmu ne zamjeriti katkad prilično neuvjerljivu karikiranost. Spurlock primjerice povraća već nakon prvog pojedenog menija, sugerirajući nam da je konzumiranje čak jednog Super Size menija bolno i mrsko iskustvo. Zbog nekoliko takvih prilično sugestivnih pokušaja interpretacije (indoktrinacije?), "Super Size Me" donekle preuzima istu liniju površnosti kojom i MacDonalds u svojim restoranima nutricionistički popis sastojaka hrane drži – u podrumu.

MacDonalds je, nakon filma, krenuo s novom linijom salata koja se, opet docirajuće, proglašava tek deklamatorskim pranjem ruku. Nije, naravno, sporno da vas ultimativno obilno konzumiranje hamburgera (kao glavnog jela) i kečapa (kao priloga od povrća) ne može dovesti daleko. Braniti veliku korporaciju, kojoj je glavni sastojak recepata profit, bilo bi besmisleno. Uostalom, kontradikcija restorana koji pokušava biti obiteljski i restorana koji toj obitelji istovremeno šteti, nije strana ni Hrvatskoj. Preko dana djelatnik MacDonaldsa, Vjeko Kramer navečer oblači kutu "golog kuhara" ne bi li nam na Novoj TV servirao, ovaj put, "istinske kulinarske delicije". U tom prilično tragikomičnom susretu "Kramer protiv Kramera" deprimiranim gledateljima, koji ionako nemaju para za papaje s medom ili ušećerene svinjske prutiće, preostaje da izaberu – štrajk glađu. To bi im, dakako, ugrozilo zdravlje, a u Americi bi još mogli i tužiti televiziju.