Studenti dizajna upravo su dokazali da nisu mrtvi. Za nadati se je da će to učiniti i drugi studenti kad se malo upitaju na što se troši novac namijenjen kojekakvim studentskim zborovima i udrugama, zašto jedu stari kruh u menzi i gdje će sutra kad ispune posljednju stranicu indeksa.
Godinu i pol dana vikali su da nemaju prostor za učenje i rad. Nisu ih htjeli čuti. Onda su u četvrtak u podne, odjeveni u boju krvi, polegli pred Rektorat zagrebačkog Sveučilišta na Trgu maršala Tita. I eto: problem će se riješiti u onom poznatom roku keks.
Ministar Drago Primorac obećao je da će Vlada u roku dva tjedna riješiti problem nepostojećeg prostora za jedini Studij dizajna u Hrvatskoj. Vlada se uplela tek kad je kampanja za spas dizajnerske struke radikalizirana. Tek snažnom javnom akcijom, koja je kulminirala performansom pred Rektoratom, studenti su se izborili za svoja prava. Bilo bi lijepo kad bi njihov odrasli primjer bespoštedne borbe za ono što im pripada slijedili i ostali članovi studentske populacije. Studenti dizajna upravo su dokazali da nisu mrtvi. Za nadati se je da će to učiniti i drugi studenti kad se malo upitaju na što se troši novac namijenjen kojekakvim studentskim zborovima i udrugama, zašto jedu stari kruh u menzi i gdje će sutra kad ispune posljednju stranicu indeksa. Sve su to posve uobičajena prava za koja bi se svaki odrasli pojedinac morao boriti kako god zna. Mogu li zaista i ostali studenti pokazati da su odrasli? Ili je ideja o studentskom buđenju, barem razbuđivanju, ipak preromantična?
Performans "Studij dizajna krvari" osmišljen je kao prelijevanje ljudskih tijela po stubama koje svakodnevno koriste face Sveučilišta i Rektorskog zbora. U crveno odjeveni studenti postali su arhitektonske barijere onima koji su prvi započeli igru bacanja kore od banane. I dok je ministar Primorac davao izjave medijima, studenti su zagrljeni oko crvenim prekrivene Meštrovićeve "Povijesti Hrvata" ispisivali svoju osobnu povijest o danu u kojem su osjetili da su uzeli sudbinu u svoje ruke.
Naravno. Nije se u četvrtak u podne dogodilo ništa revolucionarno. Deseci letaka bačenih u zrak i ujednačena kostimografija ne mogu na žalost služiti kao epohalni preokret. Osvijestila se tek činjenica da političke elite uvijek teže lijepoj medijskoj slici. Javnost im je jako bitna jer ih putem medija konzumiraju i budući birači. Zato nije dovoljno da Studij dizajna grca u problemima godinama. Potrebno je da on to grakne na malo glasniji megafon.
Velika javna kampanja pokušala je plakatima dočarati kakva bi to Hrvatska bila kao zemlja bez dizajna. Autori plakata kažu - ružna i disfunkcionalna. Kao čovjek bez zuba...
Saga o problemu Studija dizajna otprilike je poznata. Prostorije u Frankopanskoj 12, koje koriste petnaestak godina (od osnutka 1989. godine), prošlog su ljeta vraćene izvornom vlasniku. Iako je grad Zagreb obećao otkup prostora, gradonačelnica Vlasta Pavić u međuvremenu se predomislila sumnjajući da je velika cijena kvadrata zapravo dio neke mućke. Naravno, drugo rješenje nije traženo. Očito. Mjesec dana prije početka nastave dvjestotinjak studenata moralo je još uvijek biti na ulici.
Ulice nisu uvijek najbolje mjesto za rješavanje problema. Ali kad netko žive osobe doživljava kao inventar, kad se poigrava s njihovim sudbinama kao žongler s lopticama, važno je dignuti glas. Za političare se ne glasuje samo svake četiri godine. Politika kroji život iz dana u dan. Oni koji ne žele biti skrojeni u pogrešni model, moraju upozoriti krojača. Oni koji ne pristaju gacati u premalim cipelama, moraju viknuti da su im tijesne. Sljedeći!
Autor Jasenka Bulić
