kupus

Upravo je zadivljujuće kako je najpretežitiji dio nacije na Severininu primjeru pokazao točnost dovitljive formulacije njemačkog dječjeg pisca Ericha Kaestnera po kojemu svaka stvar, uključujući i glupost, postaje zadivljujuća - ako poprimi zadivljujuće razmjere!

Tumačiti Severininu pjesmu u ozbiljnom ključu - a toga se poduhvatio najveći dio "analitičara" - promašaj je ravan pokušaju da se braću Marx tumači kao Karla Marxa! Ojnene, ojnene, ne ide to - Severinina je pjesma do te mjere karikaturalna da to postaje nejasno samo onima kojima su svi analitički aparati posve zakazali. Riječ je - budimo sasvim konkretni i upotrijebimo još jednu analogiju - o pjesmi koja se može tumačiti toliko ozbiljno koliko bi se mogao ozbiljno tumačiti pokušaj Leta 3 da izvede pjesmicu u ključu Tončija Huljića.

Unutar opisanih gabarita Severinina pjesma, pak, funkcionira gotovo savršeno.

Za stihove:

Afrika - paprika
ojda - da da da - ojda ojda da
ili: moja štikla - trava nikla...

etc:.. analitičku je pamet posudilo:

pola akademije znanosti
dvije trećnine kolumnistike
sedam osmina dnevne novinske operative
te osobno splitski lider hrvatske čiste stranke prava
a rezultat?

Kao u Zmajevoj pjesmi:

mučila se mučila
pačurlija sva
ali se nisu makli dalje od
pa - pa - pa...

Ili još bolje - Zelena krava!

Što je "zelena krava"? To je, objašnjavaju teoretičari marketinga, dosjetka koja privlači pažnju konzumenata. Kako zelene krave nema, zelena krava će uvijek privući pažnju. A Severina je, od trave zelene do Afrike paprike, uvijek znala privući pažnju, ovaj puta, bogami, ne samo hrvatske javnosti nego - kao i u slučaju famoznog filmića - pažnju (a jamačno i glasove) cijelog Balkana: od Zagreba - preko Sarajeva, Beograda, Skoplja i Tirane - sve do Istanbula. Pribrojimo li tu još bibisijevsku i sienenovsku televizijsku minutažu, postaje jasno da smo konačno u Europu, nakon svih onih blijedih etno uzoraka (uključujući i lanjsku Novkovićevu širim ruke odu), poslali prepoznatljiv proizvod koji ne mari za društvenu korektnost. Doduše, proizvod kojeg se navodno sramimo jer tobože vuče na turbofolk i tekovine Lepe Brene. Svi ti dojučerašnji kušači vina i gastrodelicija, a danas "analitičari Severine", ne uviđaju da estrada već godinama uživa u kategorijama "minus i plus, ti si hibiskus". Razočarano lice Tončija Huljića u opatijskom green roomu najljepši je rezultat Severinine pljuske koja se toj istoj isforsiranoj estradi smije u lice.

Dogodila se neviđena i teško predvidljiva stvar. U zgražanju nad Severininom štiklom natjecanje u osudama turbofolklorizacije postalo je pitanje intelektualne časti - svatko se osjetio pozvanim udriti na ikonu nacionalnog besramlja. Zanimljivo - na istoj su se strani ovog pljuvačko-streljačkog voda našle i Vlatka Pokos, i Lidija Bajuk. Ujedinjenje scene s doduše različitim polazištem (Vlatkino pravo na monopol "samasampoljubime" pjesmuljaka, i Lidijino pravo na monopol etno zvukovlja) govori rječito o tom kolektivnom osjećaju nedoraslosti za javne borbene arene. Severinina satira navela je, primjerice, upravo Lidiju Bajuk da kaže kako nije riječ o hrvatskom folkloru jer "Severina nije autentična etnopjevačica".

Totalni pomak prema apsurdu stihovlja i nepisanom ultimatumu koji kaže da "eurovizijska pjesma" mora koketirati s etnom (pogledajte daleko strašniju razinu etnološkog silovanja u izvedbama Lane Jurčević ili pak Ivane Banfić, koje etnološkom nasljeđu pristupaju - ozbiljno!) u slučaju Severinine štikle dosegao je ekstrem koji biva teško shvaćen, ali ne stoga manje vrijedan pokušaj društveno kritičnog čina. Anarhistički pristup ratiu, potpuna negacija suvislosti i odbacivanje navodno svetih umjetničkih dogmi karakteristike su ovog medijski revolucionarnog dadaističkog postupka dojučerašnje kokete koja je šampanjac otvarala prvenstveno na jahtama. Sad je posve jasno; Severina je prva i najhrabrija koja je iz Tuđmanove ere estrade prešla u čistu - dadu.

Svatko tko problematici prilazi s "osjećajem nemoći", desperatno sklapajući ruke nad pjesmom kao "očekivanim odrazom masovnog ukusa" (citat by Davor Butković ili, hm, možda Luka Podrug? Teško ih je lučiti ovih dana u osudama), zapravo je pravi silovatelj čije jalovo dociranje nad time što bi "ispravan" ukus trebao biti predstavlja upravo vrhunac - odsutnosti ukusa. Taj dio društveno relevantnih "mislitelja" trpa, naime, obožavatelje "Afrike paprike" u koš bezukusne i povodljive mase, negirajući mogućnost da dio i te mase može biti intelektualan, te sa Severininim maestralnim i genijalnim činom glazbenokritičke analize estrade - solidaran. Pomak njezine "cikla-rikla" rime jedan je od rijetko suptilnih i jasno provokativno koketnih glazbenih angažmana, koji upravo osuđuje godinama građene minea-estetike "vrapci-žmarci-i-komarci". Samokritični "s-s-s-seks" moment dodatno potkrepljuje koliko je ova jedinstvena hrvatska glazbena pojava temeljito pristupila cijelom fenomenu glazbenog marketinga, u kojem se ne srami prkositi pornićem katoličkom moralu jučer, ali ni pjesmuljkom u kontekstu dominantne teze o ispravnom ukusu - danas. U ustima nekog drugog, primjerice Massima Savića, Davora Gopca ili čak Jacquesa, "Moja štikla" bila bi promatrana kao ultraprovokativna i domišljata sprdalica. Ovdje pjesmi presuđuje tek punkt s kojeg ju se promatra.

Usput, tko se još može pohvaliti da može otići na Euroviziju (navodno sasvim beznačajno natjecanje za koje, nimalo beznačajno, hrvatski narod živi u agoniji i ekstaziju dobrih mjesec dana) s dva vlasnika privatnih porno uradaka, kao što je riječ u sudbini ove pjesme!? Naime, i Severina, i Goran Bregović (autor doskočice ojdada - dada, ojda ojda da) imaju u svojoj biografiji takve filmove... A to, u kontekstu neminovno očekivane međunarodne promocije, može i mora biti samo odskočna daska u kojem se stope Dane International i sličnih eksponenata eurovizijske skandal kulture mogu promatrati kao dobro utrti put na kojem je ionako važno samo - pobijediti.