Sudeći po novijim novinskim naslovima, započela je praksa turističkih posjeta muzejima na relaciji Beograd-Zagreb. Moram priznati da sam još odavna pobornik ideje kulturnog turizma, regionalnog i globalnog moovinga, pa ovdje pozdravljam takvu inicijativu, bez obzira na sve nuspojave koje su uslijedile ili - upravo zbog njih.

Moment provokacije jedan je od ključnih elemenata konceptualne umjetnosti koja se počela razvijati šezdesetih godina prošlog stoljeća. Volim vjerovati da je provokacija koja stremi umjetnosti nužno humanistički usmjerena.

Što je s političkom provokacijom?

Da je provokacija bez pokrića operirala na ovim prostorima u nedavnoj prošlosti i pravila sranja, ne treba posebno naglašavati. Da provokacija može biti moćno oružje u fajtu protiv sranja i da itekako može nervirati “idejne tvorce” tog istog sranja, isto je tako točno. Feral Tribune je dobar primjer za to. Da je za provokaciju nužno pitanje njezinih motiva, a bogami i posljedica, jasno je svakome tko imalo razmišlja. Da za “umjetničko provociranje” moraš imati “kliker više” u glavi ili uzvišenije motive, valjda je jasno i onim beogradskim studentima arhitekture.

Činjenicu da provokacija u umjetnosti mora imati pokriće ovih je dana lako provjeriti - i to posjetom jednom beogradskom muzeju.

Da su likovnjaci zaista aktivni u pokušaju popunjavanja rupa koje su devedesete napravile Beogradu i kulturnom životu u njemu, dokazuje najzvučniji likovni događaj godine. U TV reklami, na B92, jednostavno je naznačeno: “Stedelijk na Ušću”.

Upućenom više nego dovoljno.

Na ušću Save u Dunav, u blizini mosta s kojeg je skočio Branko Čopić (Brankov most), a preko puta nebodera eks CK KPJ (koji je probušio NATO-projektil 1999.), smješten je Muzej savremene umetnosti. Do 13. prosinca u njemu će stajati izložba 60 reprezentativnih radova suvremene umjetnosti iz uglednog amsterdamskog Stedelijk muzeja.

Čega tu sve ima i kako izgleda?

Osim što nudi relevantnu informaciju o tome što se događalo u umjetnosti od kraja Drugog svjetskog rata do kraja devedesetih, gostovanje Stedelijka izuzetan je vizualni doživljaj. Budući da je umjetnost od šezdesetih uglavnom konceptualna, eksponati iz tog razdoblja su uglavnom provokativni, subverzivni, zanimljivi.

Na samom ulazu, po principu “prvo naše gore list”, postavljen je video rad Marine Abramović, Beograđanke koja odavno više ne boravi tu, inače zvijezde konceptualne umjetnosti. Iako je nastao još sedamdesetih, ovaj rad i danas prilično uznemiruje. Marina se češlja dvjema četkama, krvnički ih provlači kroz kosu, grebe se po čelu i licu, te opsesivno ponavlja: “Art must be beautiful, artist must be beautiful.” U muzejskom kafeu lijevo pucketa vatra iz televizora (“TV kao kamin” Jana Dibbetsa), na podu je razvučeno “Šest prostih brojeva” Carla Andrea, a na zidu visi “kontrolirana umjetnost” Françoisa Moreletta koji je šezdesetih izlagao u Zagrebu, na prvoj izložbi “Novih tendencija” (1961.).

Na katu ulazimo u polje mistike: dominira britanska skulptura 80-tih (Deacon, Houshiary): impresivne, velike, zaobljene forme metalnog sjaja, a odnekud dopire nekoliko jednostavnih tonova koji se neprekidno ponavljaju. Cindy Sherman stoji plaha i zamrznuta u kadru film-noira u ulozi “Plavuše na kiši”.

U desnom odjeljku smiješi se ljepotica iz fotoshopa (“Angie”, Micha Klein), preko puta nje jedan je pozamašan penis ispao iz poliesterskog odijela (Mapplethorpe), te gleda na veliki, masivni kip žene, Ivana Meštrovića, koji pripada stalnom postavu muzeja na Ušću i trenutno bode oči. Vjerojatno je bio pretežak za pomicanje, a ovako zanimljivo ispada iz konteksta.

Prolazeći pored falusno-opsesivnih beba i turskih učenica na neoekspresionističkim platnima (Marlene Dumas), te leptir-mašni načičkanih po platnima “dubokim od perspektive” (Rene Daniels), penjemo se ka minimalistima: bijele površine između četiri okvira, narančaste plohe, slike-predmeti, ubijanje iluzija, asocijativnosti, ekspresije slikarstva (Ryman, Mangold, Judd…).

Par koraka dalje, s plafona visi “ljudska koza” (od gume), obješena za noge poput očerupane kokoši u mesnici (Marc Quinn). To smo uletjeli među Young British Artists, ekipu okupljenu oko Damiana Hirsta. On je s frendovima s Goldsmits collegea u jednom londonskom skladištu osamdeset i neke počeo stvarati ono što će devedesetih postati jedan od marketinški najuspješnijih umjetničkih fenomena - “Britpack”. Na zidu je raširena tapiserija/deka Tracy Emin s načrčkanom slikom silovanja (“Pure evil”) i tekstom: ”You Fucked me in my mouth - smashed my head against the wall. I was 13 - And you were Nothing BUT PURE EVIL”. U desnom uglu mehanička naprava prosipa sitni ugljen po staklima dvogleda, ritmično pokrečući mehanizam i stvarajući oštar zvuk nalik mljevenju (Rebecca Horn). Lijevo, visoko na zidu, smješten je “Pčelar”, skulptura nalik svećeniku s kukuljicom, u cijelosti napravljena od oklopa mrtvih buba. Bube su nabodene na žičane konstrukcije, umjetnik se bavi odnosom prirode i umjetnosti (Jan Fabre). Tu su i fenomenalne slike koje morate sami vidjeti.

Sljedeću razinu dijele transavangardisti i neoekspresionisti, koji se osamdesetih vraćaju slikarstvu, kritizirajući neoavangardu i američku umjetnost kao proizvode kasnokapitalističke i imperijalističke ekonomije. Radi se o platnima jakih boja (Cucchi), portretima okrenutim naglavačke (Baselitz), autoportretima s rupom u glavi (Clemente). Pored njih nalazi se i “Miki slijepih” koji priča o AIDS-u i neonskim svjetlom zasljepljuje promatrača, te pop varijanta Mondriana (Rob Birza). Iza zavjese Bruce Nauman u svom ranom video radu pita se što je umjetnost, hodajući po ateljeu s violinom, a malo dalje smještena je prekrasna, gotovo barokna mješalica za beton (Delvoye), izrađena negdje u indonezijskoj džungli; napravili su je ljudi koji mješalicu nisu nikad prije vidjeli, misleći da stvaraju predmet za bogove.

U sljedećoj prostoriji izložena su djela slikara KoBrA-e, umjetnika koji su zapečatili poglavlje moderne umjetnosti pedesetih (Appel, Jorn), te Jeana Dubuffeta čija je izložena slika “Teksturologija L, s pijeskom” jedna od onih koje će voditi ka umjetnosti enformela (opet bitnoj za Zagreb u kojem je taj pravac imao značajne predstavnike).

U jednom od prolaza smješten je “feministički video” Dare Birnbaum: više radova koji se bave položajem žene u medijima, vezom između visoke tehnologije i nasilja… Gdje je subverzija na trenutke visoko poetizirana (usporeni kadrovi djevojčica koje lete nad igralištem, na ljuljačkama).

Konačno, zadnji je kat ispresijecan tamnim zavjesama iza kojih dopiru zvukovi. Tu su smješteni video radovi: umjetnik koji iskače iz rupe, ruka koja se dramatično bori da se oslobodi noge koja je pritišće, lik opsjednut tjelesnim otvorima, žena koja se pokušava popeti na slona, dječak koji satima drži loptu na čelu, plesači iz diskokluba izolirani i izvedeni pred bijeli zid uz muzičku pratnju, šetači po kući koja se raspada…

Sama, po strani, stoji prekrasna “Lubanja za spavanje i učenje” (Joep van Lieshout), pokretna stambena ćelija za urbane nomade, anarhiste i antiglobaliste s visokim estetskim standardima.

Silazeći prolazimo kraj veličanstvene fotografije “Teba-Zapad” (Andreas Gursky) koja svojim prizorom grobnice i ljudskog mravinjaka, te tehničkom izvedbom, renesansnom perspektivom i harmonizacijom detalja odašilje poruku da je s realističnim slikarstvom gotovo.

Ima tu još radova o kojima bi se moglo pričati danima. Što uglavnom i činim. Na kraju, dok uzimate kaput iz garderobe, žao vam je što odlazite. Dok pucketa ona vatra s TV-a, izlazite u hladnu beogradsku noć, Marina Abramović ostaje vam iza leđa, žestoko se češlja i ponavlja mantru: “Art must be beautiful, artist must be…”

Šteta za one beogradske studente arhitekture što ih nisu na pet, deset ili petnaest dana zatvorili u Muzej savremene umetnosti na Ušću umjesto u Remetinec.

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić