Oni su svuda oko nas. Ne vrebaju nas samo u sferi mentalne zaraze. Oni predstavljaju opasnost za naš život, za naše zdravlje, za zdravlje naše omladine. Antifašističke spomenike uvijek su gradili goleme, kao da su računali da će jednog dana postati tempirane bombe, konstantno prijeteća masa iznad naših glava. Radi sigurnosti, bolje ih je ukloniti! Uostalom, čemu oni uopće služe? Emitiraju li signale? Komuniciraju li putem njih unutrašnji neprijatelji s vanjskim neprijateljima? Nataša Bodrožić prisjetila se onih dana u djetinjstvu kad je barba Slavko postao žrtva tih monstruma koje je izgradilo neko pogrešno doba.
U svjetlu nedavne javne polemike oko rušenja spomenika u Slunju i Svetom Roku, čudnog pokušaja izjednačavanja fašizma i antifašizma, te njihovih simbola, donosim vam istinitu priču o stvarnim opasnostima u ovoj sferi.
“Barba Slavko je obiteljski prijatelj. Ima plave oči, kuštravu kosu i rodio se u Prijedoru. Ljeti 1990. krenuli smo s njim na turneju po Bosni, muvali se po Grmeču (planina), Sani (rijeka), pa se nekako našli i na čuvenoj Kozari, gdje se nalazi veliki spomenik žrtvama fašizma. Priče o ljudima tog kraja, koji su ostali u njemačkom obruču s nekolicinom partizana, sjećam se iz drugog osnovne. Drug-učitelj Miljenko čak nam je na ploči crtao kako je to izgledalo i rekao nam da je stradalo puno žena i djece.
Kad smo se penjali širokim stepenicama ka spomeniku, znala sam cijelu priču. Kad smo stigli do vrha, pred nama se izdizao veliki spomenik, nekako valjkastog oblika s prorezima. Te usjekline su bile otvori, pa se moglo ući u sredinu uzanog spomenika i pogledati ga iznutra. Mi, djeca, ušli smo lako, mama i tata, isto, ali dogodio se incident s barba Slavkom. Pošao je i on prema otvoru, došao do pola, pa se - zaglavio. Nije mogao ni naprijed ni natrag jer imao je jak prsni koš. Stoji tak, barba Slavko u zamci antifašističkog spomenika i ne mrda.
Kad smo obiteljski vidjeli da stvarno imamo problem, pokušali smo ga izvući, kao u onoj priči o repi (tata vuče barba Slavka, mama tatu, ja mamu, sestra mene, povuci-potegni). Nakon što je udahnuo pa izdahnuo, udahnuo-izdahnuo, udahnuo pa najsnažnije izdahnuo, izduvao se k'o balon, iščupasmo barba Slavka. Danas je živ i zdrav i radi u škveru.”
Ova priča, iz obiteljskog dnevnika, zorno pokazuje sve opasnosti antifašističkih spomenika. Moglo bi se takvih primjera sigurno još naći. Ako bismo se poigrali jedne novije igre, koja bi se zvala “Pronađi neoštećeni spomenik žrtvama fašizma u Hrvatskoj”, na licu mjesta mogli bismo se uvjeriti koliko ovakvih opasnosti još prijeti (dakako uz mnogo sreće).
Recimo, pada mi pamet spomenik “Slomljeno krilo” u Podgori. Ako bismo se nekako popeli na mjesto “loma”, vrlo je izgledno da bismo lako mogli pasti. Dapače, vjerojatno bismo skliznuli i pri samom veranju. Moguće je da bismo pali na ruku i vjerojatno je slomili. Ako bismo bili sretnije ruke, samo bismo je iščašili. A ovo su tek neke od mogućnosti. Kako spomenika više nema, sve je u redu, nema ni opasnosti.
Zaista se ne mogu više sjetiti takvih primjera, a bili su brojni. Zato smo malo zavirili u stare knjige, te izabrali za vas neke primjerke, iz bliže i dalje okoline, čisto da se sami uvjerite o potencijalnoj opasnosti spomenika, te označite kritična mjesta, mjesta potencijalne ugroze (može se isprintati materijal pa zaokruživati flomasterom, na primjer). Mlađim naraštajima, evo mogućnosti da se uopće upoznaju s pojmom “antifašistički spomenik” i potkrijepe ga slikom. Priču o njima prepuštamo roditeljima.
Pa pogledajmo.
Lukovdol - opasnost od kotrljanja
Zagreb - opasnost od odbljeska
Ljubljana - opasnost od šiljaka
Beograd - opasnost od metka
Priština - opasnost od urušavanja
Mostar - opasnost od gubljenja u labirintu
Jasenovac - opasnost od opasnosti
Autor Nataša Bodrožić
