Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Spin: Maltretiranje publike

Spin: Maltretiranje publike

Studio za suvremeni ples: „Spin“
Osvrt na izvedbu 5.2.2011. u Teatru &TD

Ocjena: 1 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 5

Probijanje onoga što shvaćamo kao okvire kazališta nedvojbeno je jedna od intencija predstave „Spin“, što ju je ugledni novozelandski koreograf Matthew William Smith realizirao sa Studijem za suvremeni ples. U još većoj mjeri „Spin“ istražuje i moć izvedbenog čina da manipulira gledateljem, stavljajući naročiti naglasak na obmanu. Koreograf, zajedno s dramaturgom predstave Sašom Božićem, spremno koristi i višeznačje engleske riječi spin, koja istodobno označava i čin rotacije, ali i čin medijske diverzije, koji možemo okarakterizirati i kao „bacanja klipova“ u prostor javne diskusije, ili pak pokušaj jalovog trošenja kolektivne „procesorske snage“ demokratskog instrumentarija. Treba pritom istaknuti da je ova dvosmislenost ipak manje izražena u samoj koreografiji, nego u svemu što je okružuje.

Traumatologija za plesače

Smith je nedvojbeno umjetnik koji vrsno poznaje i razumije suvremeni ples. Jednako je tako evidentno da je u stanju odlično odabrati i izvrsno raditi s izvođačkim timom (čine ga Dina Ekštajn, Petra Hrašćanec Herceg, Ana Vnučec, Petar Banda i Zvonimir Kvesić). Koreograf razlaže fizikalni fenomen rotacije na dvije osnovne sile – centrifugalnu i centripetalnu – jednu koja privlači i jednu koja odbija. Odbojnost je nedvojbeni naglasak Smithove koreografije. Baveći se pojavom koja u sebi krije neslućeni estetski potencijal i leži u korijenu sveukupnosti (ciklusa) postojanja, koreograf bira zaroniti duboko u njezine nasilne konotacije. Stoga se plesači, odjeveni u crno i osvijetljeni reflektorima u čijem se držanju sami smjenjuju, rotirajući se doslovno oko svih osi koje možemo zamisliti, u ponavljajućim ciklusima lome po pozornici. Velik dio predstave tako izgleda kao promatranje netalentiranih džudaša, odlučnih u želji da izvježbaju padove po cijenu posjeta traumatološkoj klinici (premda su u razgovoru nakon predstave ustvrdili da nemaju modrice ni povrede). Njihovi su uzajamni odnosi nasilni i često djeluju kao agresivni čin preuzimanja kontrole nad rotacijom partnera, završavajući neizbježnim lomovima po pozornici.

Svaki trenutak u kojem ples postaje dopadljiv gledatelju, naprasno se prekida. No tu ne završava gledateljeva neugoda, već autor uporno u svakom segmentu komada ponavlja gledatelju – sviđa mi se da ti ne bude prijatno – svjetleći mu reflektorima u oči, prepuštajući ga zvukovima padova, opetovanim puštanjem glazbenog isječka „špice“ HRT-ova Dnevnika. No sve se zajedno tu ne zaustavlja, već su gledatelji primorani svjedočiti neobičnom razgovoru o predstavi, u kojem dramaturg Božić na sebe uzima antipatičnu ulogu navodnog moderatora razgovora koji plesačima postavlja pitanja kao: „Na koji je način rad s koreografom promijenio tvoj pogled na ples?“ Publici, kojoj nije ostavljena mogućnost napuštanja prostora, Božić se zahvaljuje što je u cijelosti odlučila ostati na razgovoru.

Nerazumijevanje u ishodištu

Tu je i sumnjivo neuvjerljiv trenutak u kojem gledatelj iznese negativno mišljenje o komadu, nakon čega ga Božić izvrijeđa tako da ovaj demonstrativno napušta prostor. Pa ništa manje neuvjerljivo neslaganje izvođača oko Smithova pristupa radu. Treba spomenuti i potpuno nerazumljivu odluku da se u knjižici navedu pogrešni koprodukcijski partneri. Sve to odražava čak i nerazumijevanje pojma na kojem se dosjetke temelje. Jer medijski spin nije tek puka obmana, iza njega kriju se pokušaji da se pogrešno naglašavaju činjenice, da se zavede i okupira pažnja javnosti, da se stvari pogrešno usmjere, da se potegne priča o partizanima i ustašama, umjesto o uvjetima u kojima živimo, itd, itd.

Matthew William Smith je sasvim sigurno odličan koreograf s profinjenim razumijevanjem koreografskog jezika i problematike suvremenog plesa. No upravo zato ovakav pristup utoliko više uznemiruje, obzirom da oslikava suvremeni ples kao umjetnost u krizi, kao umjetnost koja ima potrebu za neurasteničnim bavljenjem samom sobom, kao umjetnost koja ima potrebu ograditi se od gledatelja, maltretirati ga, te naposljetku kao umjetnost koja kanibalizira samu sebe. Nadamo se da to ipak nije slučaj.



2 komentara na " Spin: Maltretiranje publike "

  1. katarina đurđević kaže:

    Predstava je u meni izazazvala jaku fiziološku reakciju! (predstava suvremenog plesa, napokon)
    citiram ( ono što ne razumijem): “Publici, kojoj nije ostavljena mogućnost napuštanja prostora, Božić se zahvaljuje što je u cijelosti odlučila ostati na razgovoru.”
    Kao u nekim predstavama, vrata nisu bila zaključana i iznenađena sam koliku važnost i autoritet se pripisuje Božiću. Na premijeri, nas je nekolicina ipak napustila prostor. Nisam imala nikakva ograničenja već sam samo ispoštovala svoju želju da odem i razmislim-doživim još malo već viđeno.
    Valjda vizualnu percepciju viđenog ne moramo dijeliti sa svima prisutnima.
    Partizani-ustaše!?
    Hvala vam studijevci na ovoj predstavi!

    Thumb up 5 Thumb down 1

    • m.z. kaže:

      Da krenemo redom.
      - Maltretiranje inače izaziva jaku fiziološku reakciju.
      - Jasno je da se publika mogla fizički probiti van, ali nije ostavljena mogućnost DOSTOJANSTVENOG napuštanja dvorane.
      - Partizani-ustaše su svakodnevni primjer medijskog spina, vjerovao sam da je to jasno.
      I za kraj – nitko ne osporava koreografima pravo da rade ovakve predstave, zašto onda osporiti pravo gledatelja da im se iste ne svide?

      Thumb up 7 Thumb down 2

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.