Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Slama spasa: Društvo živih jaslica

Slama spasa: Društvo živih jaslica

jaslice-Silvija-Sesto_photoediting_by_kupus.net

U novom izdanju kolumne Zbrda zdola književnica Silvija Šesto otkriva što će u vrijeme darivanja književnicima pred jaslice donijeti tri kralja. Jedan bi mogao donijeti ZAMP-ninu, drugi udžbeničku naknadu od 0,000069 lipa, a treći šator za kamp pred Ministarstvom kulture koji si pisci priuštiti ne mogu…

 

Kraj godine, prolazi sve…

Jes, prošao je mjesec knjige, pa tjedan knjige zvan Interliber. Eto i ja sam pogazila vojničkim korakom svoju riječ, uzeli smo štand s kolegama kao društvo malih pisaca, u onom jeftinijem paviljonu, kod zahoda. Ukrasila ga je umjetnica Margareta Peršić, pa kad su me pitali di smo, odgovor je bil jasan: tamo dolje iza sedam velikih izdavača i sedam malih skoro pa propalih, kraj zahoda, na vrhu gdje su nahitane brezove grane, što ćemo poslije s njima samo ne(s)bo zna. A uzeli smo ga je jer, prvi put u valjda sto godina, Knjižnice grada Zagreba nisu imale svoj popularan štand na kojem smo mi besparični pisci nastupali. Ispalo je nekako da je Velesajam htio prvi put naplatiti knjižnicama, a zapravo se radi ili dela o istoj firmi. Do dana današnjeg nikom nije jasno zašto, ali stvar je prošla, štand nije došel i morali smo se sami uštandirati.

Poučak Jadranke Kosor

Stalno ste govorili kako upravo zbog neuređenih zahoda i vonjajućeg tapisona ne želite na Interliber?

Pa velim vam, pogazih riječ u tri raskoraka. Još sad se (saznah što poslije s drvećotinom) bičujem prije spavanja s onim brezovim granjem sa štanda. Jer nije mi to nekaj. Nema tu atmosfere osim ustajale. Miris kobasica, uljastih pogača i tek u naznakama knjige. Prijavili smo se za dvije promocije. U prvoj smo promovirali petnaestak novih naslova biblioteke Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Termin tik poslije gospođe ministrice koja je sajam i otvorila. Dobili pol sata i hop na pozornicu, a na njoj jedna foteljica i ono kaj je od ministrice ostalo: stalak i neuključen mikrofon. No, uz odličnu postorganizaciju dofuran je nekakav stol na kojem smo mogli izložiti to brdašce knjiga i ovim putem se još jednom zahvaljujem svim autorima na dolasku, osobito onima koji su potegnuli iz dalekih krajeva. A ovim se putem također i ispričavam onima čiji je stol bio za tu priliku improvizirano i privremeno otuđen. Knjiga ne može na pod, ta vidite kaj nam se dogodilo otkad je Jadranka tam kod Obame stavila onu svoju veliku, crvenu i još kožnatu torbu na pod. Po predizbornim anketama i ne vidite, al dobro sad, znate o čem zborim.

Petnaestak naslova? Zvučite perfidno skromno?

Eh, da, ove smo se godine kao malo društvo malih književnika za male ljude poprilično naradili. Sveukupno 17 naslova, sedam s minimalnom potporom grada i sel… pardon, ministarstva, a deset bez potpore, subvencija. Nije lako, s obzirom da ne idemo u knjižare već samo prema knjižnicama i ovak izravno tko zaželi. Tu se fakat moram zahvaliti svim knjižničarima i knjižničarkama koji prepoznaju naše napore da se ne ugušimo u močvari, da idemo naprijed, izdajemo pa i one koji još nisu imali knjigu, jer to je danas čisti esef. Tko do sada nije izdao knjigu, kod velikih izdavača a ujedno i vlasnika knjižara, teško da će to sada uspjeti, makar kari(ki)ranu.

Pokušali smo s prodajom u lancu iliti okovu s ovom koja se sad zove tak da joj za ispisati puno ime treba A4 papir, al ne ide, pa ne ide. Tako da radimo na nečem posebnom, ali trenutno čekamo da se svi vrate iz zatvora, pa da vidimo hoće li grad moći probaviti naše želje.

Usput, da iskoristim priliku, tih 17 naslova biblioteke klubaprvihpisaca promovirat ćemo uz izdašne delicije u Knjižnici Bogdana Ogrizovića 10.1.2015. od 11 sati. Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade tamo je i osnovano, tamo nam je kuma Jasna Kovačević, pa ćemo se tamo veseliti u vrijeme siječnja kad svi jauču zbog raskalašenog prosinca.

Mein Zamp

Ljudi pitaju hoće li nešto biti od javne posudbe, odnosno onih novčića koje bi pisci trebali konačno dobiti kao što pjevači dobivaju novčiće kad pjevaju, samo ovi bi trebali dobiti kad im knjige posuđuju.

Situacija je krajnje napeta. Obećanja teku od prošle godine, no pouzdano znam da su prikupljeni podaci, a zadnjih dana stare, eto, prikupljaju se i žiro računi posuđenih, pa se iskreno nadam da će podosta autora i prije stare dobiti nekaj. Nije to recimo velik novac, al’ mi ne baratamo milijunima, pa rijetko i tisućama. Eto, recimo ZAMP je smanjil cca tisuću posto naknade za mala književnička prava. Za djela koja se emitiraju putem radija, telke i nikom ništ. Telka je pak ukinula tantijeme i nikom ništ. Doduše, potpisuje se neka peticija, al’ to potpisivanje peticija, referenduma i sličnog doveli smo do apsurda. Bojim se da to nitko neće shvatiti ozbiljno, osobito oni koji ne shvaćaju ili se ne trude shvatiti ili ih boli briga. Ovo potonje ponajviše. Tješim se, ipak ih nekaj boli.

No dajte nam recite o kojim je otprilike svotama riječ?

Za vjerovati je da su najveće svote ugrabili kolege u top deset najposuđivanijih, možda za kakvu perilicu rublja il kompjutor, tablet. Ovi ispod deset do trideset po tisuću, dvije kuna, taman za struju i vodu. Kaj pisac više poželjeti može u ovom, ponovno strašnom času?!

Da, ponekad se dobiva dojam da se od pisanja vrti nešto?

Stereotipi, stereotipi. Vidite, poimanje jada i bijede svodi se uvijek na istu grupu ljudi. Primjerice blagajnice. One su jadne, ne mogu ići na more, ljudi se otresaju na njima, ak kaj fali u blagajni moraju otkinut od svojih usta… No, razlika pisaca i blagajnica nije velika, osim što mi netransparentno patimo i hvalimo se da delamo ono kaj volimo. Ipak, kad sam izračunala koliko bi lektirni pisci za djecu, najčitaniji i najposuđivaniji, trebali dobivati za bespravno uvrštavanje svojih djela u čitanke, bez da ih se pita i da ih se šteti umjesto obešteti, sjela sam pokraj obližnjeg kustošijanskog potoka i plakala. Dakle, to bi po cjeniku jednog od najvećih izdavača trebalo iznositi od prosječne dobiti 0,000069 lipa. S druge pak strane imamo dvadesetak godina cjenik velikog Društva hrvatskih književnika prema kojem bi autor za roman od 180 stranica trebao dobiti cca 99.000 kuna, a za nastup pred publikom 750 kuna. Samooštećivanje i nisko samopoštovanje došlo je do stupnja kad smo sretni da nam za putne troškove plate dvije zetove karte. Il, još povoljnije za njih, jednu – povratnu.

Pisci gladni korica i kruha i knjiga

Vratimo se malo na instituciju otkupa. Dakle, Grad i Ministarstvo imaju lijepu naviku otkupljivati naslove izravno za knjižnice, pa zato često nakladnici lupe visoke cijene knjiga da si malo pomognu isplivati?

Nezgodna je navika izdavača da bez potpore ni ne ulaze u ozbiljnije razmišljanje o tisku. Većina ih računa i na potporu i otkup, jer šalu na stranu, ako nisi veliki izdavač s lancem tiskara, to sve je financijski besmisleno. Knjižnice imaju svoje limite apsorpcije, te bez gradske i državne pomoći slijedi smrzavanje, jednostavno nije moguće izroniti barem na nulu, osim ako si tajkunski potkožen, pa to delaš iz hobija. Prema tome su i naklade male, a kad su naklade male, cijena tiska je velika i na kraju trpe mogući kupci, jer je knjiga skupa. Začaran krug se ne prekida, a ljudi bi ukoričavali svoja mala remek-djela i kretali se dalje. Zato imamo kritičnu masu frustriranih ingenioznih pisaca i ja se bojim kaj bu kad oni izađu na ulice, jer oni nemaju ni za šator.

Trenutno, kao što ste spomenuli, Grad nema gradonačelnika, a to smo i mi doznali iz ono malo tiska što se tiska.

Pa ta neka poveznica s Gradom i njihovim novcima je zgodna u vezi gornjeg mog akademskog izlaganja. Recimo, naklada u kojoj sam urednica, a i Društvo kojeg sam predsjednica, nisu u dvanaest godina dobili niti jedan otkup, a škole doslovno vape za lektirom, nemaju godinama novca. Istovremeno, grad je otkupljivao naslove, ne samo hrvatskih autora, naravno s časnim iznimkama, koje doslovno nitko ne traži. To mi javljaju uvijek vrijedne knjižničarke, jer znaju koliko sam znatiželjna. Očito je da ne znamo kako se to dela, očito je da smo, kak bi mi tu rekli „tutleki“ za biznis, jer treba imati grdu upornost da se tržišno opstaje bez tržišta. Ono što me pak najviše tišti i tmuša je poezija. Tu gdje je najviše života, život sam, tu nema života. Poezija će se, vjerujem, u 2015. pisati. Doslovno pisati. Rukom. Pa tako primjerak po primjerak koliko je upija, grdo je reći, tržište. Resto ili prve otiske u pustinji frendovima i to je to.

Jednooka čudovišta

Naodgovarali ste se do sad a ni zuc o Ministarstvu u kontekstu Sajma dječje knjige u Bolonji i svih onih žuljeva zbog kojih je izbubnjana ona konferencija za novinare.

Ma tu je čisti optimizam s kojim ulazimo u novu. Više manje oni šumom, mi drumom i obratno, ali nekako ćemo svi stići, ako ne u Bolonju a ono barem do Jaruna, Maksimira i tih zgodnih mjesta. Većini mojih kolegica i kolega vrlo je stalo do pisanja, manje do putovanja, jer pol njih je na kraju snaga i bojim se da im je i Dugo Selo Las Vegas. Zato se ni kao Društvo književnika za djecu, ni kao autorica nisam javila treći put na taj znameniti „ruksak pun kulture“. Zakaj? I bez ono malo sunca koje donosi sjenu, nekoliko nas je formiralo ministarstvo u sjeni, jest da su nam ruksaci ofucani, al’ možemo mi to na drugi način. Bez puno okruglih stolova i stolica mekih i tvrdih, bez opterećenosti papirologijom, onak u glavu, pa ak’ treba i jednooku.

Kad smo kod jednookosti, niste se pohvalili kako ste ušli u red Nives C. Dobili ste Kiklopa, nije to mala stvar…

Da vam pravo velim, postala je mala. Prvi Kiklopi su bili stamene statue, teške, masivne, priheftane za neku kamenčugu. Držala sam prvog Kiklopa u ruci kod kolegice, vidno zavidna, otvoreno slineći. Ipak, nagrada je nagrada. Kiklop specifična. Tu glasa struka od gore pa do struka, a tko zna možda i naniže. U Puli je uvijek lijepo, razigrano, a ovog prosinca bilo je i toplo. Drago mi je kaj je jednooki na poličici, drago mi je da ga je dobila jedna posebna slikovnica s guštom rađena u klapi s mojom kćerkicom Anom i vrijednim samohranim umjetnikom Davorom Schunkom. Nije to, utvaram si, obična slikovnica. Puno mi znači, baš onako kao sol u rajžlecu, kao papar u grahu. Obična je samo po tome što nije dobila nikakvu državnu potporu, a već i prije Kiklopa nudile su mi se svakojake situacije s njom. Ipak, vrijeme će pokazati i uvijek pokazuje. Ima nešto iznad nekih naslova koji nose fine vjetrove i nose, baš nose. Nagradica je u svakom slučaju vidarica duševnih boli na kraju godine koja završava urnebesno nesmakom svijeta. Pa u tom smislu svima koji se kupusaju, a i šire sretan Božić i Novu 2015. želim.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.