U gradu s invazijom skakavaca, Dubrovački simfonijski orkestar pruža hedonistički užitak. S Ljetnim igrama igra se Marko Sjekavica.
U Grad su ovog ljeta, osim uobičajenih turista raznolike provenijencije, arivali i skakavci. U većim količinama. Smeđi. Iako ih možete sresti posvuda, na koncertu Dubrovačkog simfonijskog orkestra pod vodstvom Jean–Françoisa Antoniolija nije ih bilo. Vjerojatno se nisu na vrijeme sjetili potražiti kartu, a mjesto viška u Kneževom dvoru ionako nisam vidio. Ili možda ne preferiraju klasiku, što držim da ipak nije slučaj.
Sjeo sam na pod galerije, s one strane gdje je nekad bio ulaz u Veliko Vijeće Republike. Nad glavom mi uklesano "obliti privatorum, publica curate". Kao ne obazirem se i donekle hedonistički, privatum, prepuštam se Mozartu. I umijeću dubrovačkih simfoničara. Koji su uvježbani i uigrani, zaneseni i prisutni u svakoj noti. Ovaj orkestar djeluje od 1925. godine i surađivao je s velikim dirigentima poput Lovra pl. Matačića, Zubina Mehte, lorda Yehudija Menuhina, te s vrsnim glazbenicima kao što su Ivo Pogorelić, Stefan Milenkovich, Misha Maisky, Monika Leskovar... Što napominjem ako su vam imena i brojevi potrebni za raspoznavanje kvalitete.
Mozartova djela savršeno su ispunila ovu vrelu ljetnju noć. Ambijent Dvora i njegova odlična akustika bili su dostatna kompenzacija publici za problemčiće koje su oni u prizemlju imali sa znojenjem, a drugi pak na pjanu sa mirisima prženih liganja iz obližnjeg restorana na Peskariji. Koncert za violinu i orkestar u A-duru, te nešto dinamičniji i dramatičniji koncert za klavir i orekstar u d-molu. Mlade solistice sa zavidnim curriculumom, violinistica Iva Barač i pijanistica Zrinka Ivančić, pune vještine i samopouzdanja, mogle su uspješno parirati orkestru. A lijepo je za primjetit da one nisu bile najmlađe na ovom muzičkom slavlju... Dob izvođačkih i slušačkih zanesenjaka bila je šarolika. Od srebrenokosih dama i gospara do plavokoso-plavooke devetogodišnje Line – Josephine Knecht, buduće magistrae ludi koja je lelujanjem glave slijedila zvuke 38. simfonije u D-duru.
Gospar Antonioli, u bijelom smokingu i bez partitura, nosio je glazbu u vrhu svog dirigentskog štapića. Dovoljno je bilo zatvoriti oči i transcendirati prostor i vrijeme. Instrumenti i svirači, njihove stolice i gudala, počeli su lebdjeti atrijem. Muzika je prerasla u obuzimajuću magiju koju je teško pretakati u riječi...
Nakon sjajnog pijanista Stephena Kovacevicha večer prije, i ovaj je koncert pokazao da su Dubrovačke ljetne igre spremne zakuhati muzički život Grada. Barem što se klasičnih opcija tiče. A za ostale još se samo šuška i najavljuje... Kontrapunkt i Kyoto Jazz Massive, Edo Maajka te još pokoji koncert u Lazaretima, koliko sam čuo (a imam velike zečje uši). Do tada, klasika rules!
