Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Sjetva soli: Sretan fašistički rođendan!

Sjetva soli: Sretan fašistički rođendan!

Muharem Bazdulj: „Sjetva soli“
Izdavač: EPH/Novi liber, Zagreb, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 51 vote, average: 3.00 out of 5

Muharem Bazdulj 34-godišnji je bosanskohercegovački pisac kojega vrlo obiman i nagrađivan opus (četiri zbirke priča, četiri romana, jedna poetska i dvije esejističke knjige) čini najznačajnijim predstavnikom svoje književne generacije. Pažljivi pratitelji njegovih romana sigurno su već uočili jednu konstantu – Bazdulj njihove fabule voli osoviti oko stvarno postojećih osoba ili ih temeljiti na događajima koji su se stvarno dogodili. Njegov roman Koncert zapravo je romansirana reportaža sa sarajevskog koncerta grupe U2 obogaćena fikcionalnim dionicama te pretvorena u svjedočanstvo o događaju koji je pokrenuo vlakove, otvorio granice, ali i simbolički okončao jedan stravičan rat; fabulu romana „Đaur i Zulejha” Bazdulj također gradi oko stvarno postojećih činjenica, tematizirajući putovanje lorda Byrona Balkanom, dok u  romanu „Tranzit, kometa, pomračenje” piše o nedovršenu putovanju Ruđera Boškovića od Carigrada do Petrograda. I novi roman „Sjetva soli” Bazdulj je također osovio oko događaja koji se stvarno zbio.

Svastike u majonezi

Sredinom prosinca 1986.g. u jednom sarajevskom stanu skupina studenata  organizirala je rođendanski tulum specifičnost kojega je bila da su neki od sudionika bili obučeni u uniforme koje su asocirale na nacističke, stan je bio okićen fašističkim simbolima, na TV-u se vrtio dokumentarni film o Hitleru i Trećem Reichu, a posluženi sendviči bili su „ukrašeni” majonezom iscrtanim kukastim križevima. Bila je riječ o svojevrsnom performansu, tematskom maskenbalu nezrele mlađarije kojoj je cilj bio provokacija ali ne i veličanje nacizma, no među njima našao se denuncijant koji je stvar prijavio policiji i maskirana igra pretvorila se u jedan od većih skandala toga vremena. Taj događaj Bazdulj uzima za okosnicu romana „Sjetva soli”, koji posvećuje Miljenku Jergoviću, jednom od sudionika rođendanske proslave. Zanimljivo, u razgovoru što ga je Boro Kontić s Jergovićem vodio za časopis Sarajevske sveske (objavljen u broju 14 časopisa) Jergović, prisjećajući se tog incidenta, naglašava kako o tome nikad neće napisati nikakvu prozu jer, kako kaže, „ta je stvar potpuno nepodatna i neinteresantna u književnom smislu”. Iako nije bez manjkavosti, Bazduljev roman Jergovića ipak demantira.

Roman Bazdulj otvara svojevrsnom parafrazom Krleže, latinoviczevskim motivom povratka u davno napušteni grad junakove mladosti – u Sarajevo se iz Beograda, u kojemu već dulje vrijeme živi, Janko Aleksić vraća kako bi prisustvovao sprovodu prijatelja Mladena Jovanovića. Povratak budi sjećanja na mladost proživljenu u Sarajevu, ali i inicira analizu razlika između zatečenog stanja i grada koji već duže vrijeme postoji samo u protagonistovu sjećanju. Pritom Bazdulj demitologizira Sarajevo; njegov je protagonist otuđen od prostora u koji se vratio, a prošlost koje se prisjeća lišena je za Sarajevo tako karakteristične mistifikacije, već se dani odrastanja pri retrospekciji ispostavljaju ispunjenima osjećajem praznine i besmisla. Tjeskobu kao prevladavajući osjećaj podebljava Jankovo zapažanje kako se osim imena ulica malo što u Sarajevu promijenilo, a inzistiranjem na nabrajanju novoimenovanih ulica (i prisjećanja njihovih nekadašnjih imena) apostrofiran je gubitak sarajevske multikulturalne komponente. Pri kraju romana, poveden primjerom zgrade Likovne akademije koja je nekad davno bila evangelistička crkva, protagonist rezignirano predviđa kako će uskoro, kad bude više dirigenata nego katolika, Muzičku akademiju preseliti u katedralu, a čim glumci po broju prestignu pravoslavce, što, kako kaže, teško da je daleko, „u staroj crkvi na čaršiji može se otvoriti pozorište”.

Na sprovodu Mladena Jovanovića Aleksić susreće novinara Muharema Bazdulja koji ga podsjeća na tzv. Fašistički rođendan sudionikom kojega je bio i

Iz knjige:

Čitajući bih, na momente, a ponekad i na duže zaboravio gdje sam i kamo trebam ići. Takav zaborav i jest jedna od najljepših stvari kod čitanja. Nešto ipak za biti još ljepše, a to je kad te čitanje vrati vlastitom životu, pa makar i bolno.

njihov pokojni prijatelj. Pritom novinarova primjedba kako su medijska hajka i policijski pritisak koje je rođendanska proslava uzrokovala umnogome utjecali na Jovanovićevu sudbinu, Aleksića nagone na istraživanje tog davnašnjeg događaja. Bazdulj mu u tome pomaže pružajući mu uvid u arhive dnevnog lista Oslobođenje pa autor rukopis garnira brojnim autentičnim ulomcima iz tekstova kojima je taj sarajevski dnevnik početkom 1986. popratio taj incident. Iako su toj problematičnoj proslavi prisustvovali neki danas vrlo uspješni pojedinci (npr. Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Isidora Bijelica itd.), a Oslobođenje je pišući o tome navelo sva imena sudionika, Bazdulj to ne čini, čitateljev poriv za senzacionalizmom ostavljajući neutaženim, ali pokazujući i nedosljednost u tvorbi dokumentarističkog rukopisnog sloja. Ipak, svrha prekobrojnih citata iz tadašnjeg tiska prepoznaje se u impliciranju ridikuloznosti tadašnjeg novinarskog (ali i partijskog) diskursa te u kritici paranoidnog karaktera vlasti i udvorničke naravi novinarskog ceha.

Neplodni život Miljenka Jergovića

Za pretpostaviti je da istovjetnost između inicijala fikcionalnog lika Mladena Jovanovića i jednog stvarnog sudionika te rođendanske proslave (Miljenka Jergovića) nije slučajna, a takav postupak može se iščitavati i kao autorovu sugestiju da bi i Jergovićeva karijera ostala neplodna da nije napustio Sarajevo. Naime, protagonist u više navrata ponavlja da je Sarajevo grad koji valja napustiti. Bazduljevo je uvođenje vlastite osobe kao lika u roman bilo nepotrebno, osim kako bi podebljalo metafikcionalni sloj rukopisa, i inače obilno začinjenog citatima i pozivanjima na brojne književne velikane, što je uočljivo već i u naslovu. Naslovnim motivom iz „Ilijade“, gdje sijanjem soli (odnosno glumljenjem ludila) Odisej pokušava izbjeći odlazak u Trojanski rat, autor postiže multireferentnost i višeslojnost – Aleksić je na sličan način izbjegao služenje vojske a time i sudjelovanje u ratnim zbivanjima, te  posredno i odlazak na „fašistički rođendan”, ali sjetva soli (nakon koje na toj zemlji ništa ne iznikne) simbolizira i sudbinu bosanskohercegovačkog prostora. Također, na temelju njihovih postupaka, sudionike rođendanske proslave ali i njihove javne difamatore može se promatrati kao „sijače soli”, tim više što je njihova sjetva „neplodnim” učinila život Mladena Jovanovića. Od drugih brojnih citata svakako još valja izdvojiti višestruko navođeni Mandeljštamov dvostih o decembarskom danu „gde je u zli katran žutanjce dodato”, kao metaforičnu presliku protagonistova doživljavanja grada u koji se nakratko vratio.

Na sprovodu Aleksić susreće i pokojnikovu mlađu sestru koja je u tinejdžerskim godinama u njega bila zaljubljena. Njihov poljubac dotad prilično suh i izraženijih emocija lišen tekst obogaćuje lirskim obilježjima, ali i zaokružuje jedan period junakova života, onaj adolescentski, bez obzira na gotovo četvrt stoljeća koja junaka dijeli od konca tog dijela života. Ujedno, nerealiziranost te ljubavi ponovo nas vraća na naslovni motiv „sijanja soli” i dodaje novi sloj ovom solidnom romanesknom rukopisu, koji bi ipak bio puno zanimljiviji da je pisan npr. iz Mladenove perspektive odnosno iz očišta jednog od sudionika incidenta i da je lociran u vrijeme održavanja problematične rođendanske proslave.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.