"Koliko toga suvišnog mi znamo", govori Čehovljeva Maša kirurški jasno detektirajući geografsku i društvenu izmještenost triju moskovskih sestara u svijet jedne "jadno odjevene" Nataše Ivanovne i pripadajuće joj provincije. Čehovljeva drama istodobno se izvodi na golemoj pozornici HNK i prostorno limitiranom SEK-u &TD-a. Klasično iščitana verzija Ivice Kunčevića i nešto odmaknutija realizacija vizije režijskog apsolventa Akademije Daria Harjačeka dijametralno drukčije pristupaju toj obilježenosti Prozorovljevih nasljednica. Dok Kunčević, nestrpljivoj lektirnoj (srednjoškolskoj) publici, možda i pretvrdoglavo slijedi dramski predložak s minimumom osobene scensko-pokretne intervencije, Harjaček dijalog svojih glumica odijeva u kostime i koreografiju sinkroniziranih plivačica na suhom.
Ta prilično komična reprezentacija "suvišne talentiranosti", ali i kontekstualne uštogljenosti junakinja, translatiranjem u plivačice-roniteljice, režijski ih i na simboličkoj razini uranja u suštinu Čehovljeve atmosfere. Za razliku od haenkaovske doslovne i dozarezne interpretacije djela u kojoj su, posljedično, neznanjem što bi se sa svom tom karakternom mrežom isplelo, sporedni likovi doista ostali sporedni. Samo je Kunčevićeva odluka da ne otjelotvori i maloga plačljivoga Bobika dala poneki isforsirani i neplanirani šarm u kojem Andrej Sergejevič (uglavnom blijedi Jerko Marčić) naokolo nimalo očinski voza prazna i zahrđala dječja kolica.
Casting iskusnijih glumica u verziji uvjetno mlađih redateljskih poriva iz Savske 25 (trio Nina Violić, Jelena Miholjević, Barbara Nola) jasnije podupire karakteristične razlike Olge, Maše i Irine u suradnji s odabranim redateljskim modelom. Bliže publici, toliko da možete analizirati i puknutu očicu na čarapi, i detalj grimase, one kompleksne osjećaje nikad sretnih sestara majstorski modeliraju oslanjajući se više na jačinu interpretacije, negoli na kvantitativnu bujicu riječi koju gotovo samo zvučno raspoređuje Kunčevićev dirigentski štapić. Dakako, time HNK-ove "Tri sestre" edukacijskim motivima služe dosljednije od &TD-ovskih, koje izostavljaju štošta pa ih srednjoškolac i ne smije uzeti kao lakoprobavljivu alternativu knjizi koju nije stigao pročitati.
HNK-ove prvakinje, solidna Olga Pakalović, zanesena Ana Begić i iritantna uloga Zrinke Cvitešić, navodno u skladu s Irininim likom (netočno, jer Nolu se probavlja), gotovo su nadmašene adekvatno prekarikiranom Ivanom Boban u ulozi iritantne Nataše Ivanovne (koja je, unatoč svojoj iritaciji i u zavist "glavnijoj" kolegici, također itekako probavljiva). U tom kontekstu može se možda iščitavati i usiljen smijeh Zrinke Cvitešić na premijeri Harjačekove verzije gdje je, u demantiranju špijunskog, a legitimiranju kolegijalnog posjeta, rezala dijelove radnje do te mjere upečatljivo da su se i pogledi publike stali okretati prema njoj.
Violićka, Miholjevićka i Nola imale su, doista, lakši zadatak s obzirom na simplifikaciju i ogoljenje govora (u HNK-u se ogolila jedino hladna scenografija, u doduše sjajnoj suradnji Ivice Prlendera i svjetla Zorana Mihanovića). Njihova čežnja za nikad dosanjanom Moskvom, pojmom svih dalekih ideala u kakve volimo vjerovati, ali nikad dovoljno da zaista i k njima zaplovimo, trateći vrijeme na pronalaske sredstava (muževa), umjesto samog cilja (do Moskve vozi i vlak), oblikuje se kroz snažne introspekcijske zahvate, razgovore koji se ponavljaju, utiskivanje karakternih osobina brižne dadilje Anfise u profil prema sestrama jednako pokroviteljske Olge (kolač, slatko, kao lijek protiv depresija), ručne manipulacije svjetlom i zvukom, te fizičko prilagođavanje umišljenoj sreći kroz razigranu plesnost.
Scena prepuna suvišnih stolica, bez ijednog sporednog lika, gasi se presvlačenjem glumica u spavaćice (kostimografski odgovarajuće karakteru) i odlaskom u san, nimalo drukčiji od ovih dnevnih buncanja o dalekoj sreći. "Ovakve kao što smo mi, u ovom gradu su samo tri", točno govori Nina Violić, poput nenamjerne šerifske prijetnje da do podneva "netko od nas mora otići". &TD-ove "Sestre" su, čak i kad se makne kritičarska sklonost invenciji i suvremenosti (Harjačekovo ostvarenje u tom smislu nije ništa presenzacionalno), doista bolje, uvjerljivije uprizorenje Čehovljeve suštine.
Autor Ivan Kralj
