Peti Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu započeo je dvjema predstavama koje, svaka na svoj način, razgrađuju dječju igru. Gradić koji pleše još jednom potvrđuje svoje slobodne nazore.
Mali istarski gradić s nekolicinom jezički modificiranih imena, službeno Svetvinčenat, peti put ugošćuje festival koji ga plesom i neverbalnim kazalištem preobražava u poželjnije kulturno prenoćište. Dok tijekom godine ovaj grad-utvrda živi pitomošću i tišinom, u pet se ljetnih dana pretvara u prometno multiraskršće zbog kojeg se centrom grada (ma što zapravo bio centar minijaturnog Svetvinčenta) automobilima zabranjuje vožnja. Oštarije cvjetaju, roštilj se podmazuje, iznose se stolovi, kafići rade kao na istarskoj rivijeri, a i teta Anita u lisnicu kešira koju za smještaj - gosti negdje moraju i spavati.
Festival već tradicionalno, osim plesnim formama, sklon i cirkuskim disciplinama, započeo je potencirajući moment igre kao pokretača. I francuski Les KIDS i norveški Wee na svoj se način povode upravo igrom kao elementarnom distinkcijom svijeta djece i svijeta onih koji to više nisu. Savičenta je i inače gostoljubiv domaćin promotorima igre, hrvatskim i inozemnim cirkuskim putnicima koji često parkiraju svoje kuće na kotačima iza kaštela ne bi li uživali u plesno-cirkuskim programima. Ove im je godine festival dao i dodatni motiv za dolazak. Uz plesne radionice, organizirana je i radionica trampolina, pa se pod iskusnim okom Francuza svatko mogao vinuti u nebesa.
Spontano formirane "radionice" žongliranja i hodanja po žici (by Mirka i Lala) upravo su ono što Savičenti daje onu specifičnu draž neplanskog druženja na razini slobodnog pokreta i još slobodnije komunikacije. Opušteno plesanje na ulici, gdje se «samoorganiziraju» djeca i stari, potaknuti tek slučajno prošetanim zvukom trube ili autohtonih istarskih instrumenata, uspješno gradi imidž tolerantnog i novostima otvorenog grada. Čak i tek krajičkom oka uhvaćeni momenti dvojice zaljubljenih mladića, ili dviju jednako zaljubljenih djevojaka, koji neopterećeno na ulici izmjenjuju svoje dodire ili poljupce, dovoljno govori o otvorenosti ovoga malog istarskog gradića odgojenog za uvažavanje različitosti. Neosporno za omekšavanje mentaliteta, kakve obično imaju krute utvrde naviknute na naučene obrasce povučenog života bez prostora za iznenađenja, velike zasluge nosi i Festival plesa i neverbalnog kazališta, te njegova umjetnička ravnateljica Snježana Abramović koja je od početka stoljeća ovdje dovodila ljude različitih rasa, političkih pozadina, sklonosti i svjetonazora. Još samo neaktivirana Žlinja, livada-igralište u centru gradića, idealna za kampiranje na suncu, sprečava da ovaj grad za trajanja festivala dobije aureolu kazališnog Motovuna te tako privuče i previše publike.
Predstava "Les Blues Brother's" francuske cirkuske skupine Les KIDS otvorila je ovogodišnji festival. Inspirirana filmom o braći po bluesu, ona kroz interakciju dvojice trampolinista emanira duhovitošću i spretnošću. Trg je bio premalen za sve one koji su se htjeli natiskati pred veliki trampolin kako bi elegantne akrobacije vidjeli izbliza. Prava je istina da se predstavu moglo pratiti i iz zadnjih redova. Dvojica artista letjeli su i po nekoliko metara u zrak, izvodili vratolomije Mjesecu pod rogom, hodali naopačke po zraku, okretali se oko sebe i jedan oko drugoga... Manipulirajući skakanjem kao elementom potpune zaigranosti te putnim kovčežićem (koji bi mogao biti i poslovna aktovka) kao elementom odraslosti, službenosti i sakupljenog iskustva životnog puta, Les KIDS proizvode niz komičnih inserata na kontrapunktu tih dviju suprotnosti. Kovčeg (usput rečeno, prazan) oko kojeg se vode vratolomne borbe, asocijativni je kamen spoticanja i rječito govori o ispraznosti ciljeva grčevitih borbi. Šarm je pritom potpun. Upravo budeći sposobnost prepoznavanja u svakom gledatelju, Francuzi uspijevaju uvući i zadiviti publiku sadržajem koji bi u nekoj prvotnoj varijanti mogao biti i prekompliciran ili čak zamoran. Samoironija će kulminirati na kraju predstave, pri klanjanju glumaca na bogat aplauz, pri čemu dlakaviji čupka dlake sa svojih obilno prošaranih prsa te ih baca u gledalište kao izraz potpune predanosti.
Predstavnici francuske cirkuske scene prilično su dobar izbor za otvaranje festivala koji želi zadovoljnu publiku. Na razmeđi mime i plesa, na sjecištu klaunerije i cirkuserije, Les KIDS pronalaze balans stvarajući malu, simpatičnu i nepretencioznu predstavu. Duhovito ophođenje s vlastitom nesavršenoću ili sigurnošću (radilo se tu o skoku s visokog stolca u vodom natopljenu spužvu ili o "nespretnom" padu s trampolina na leđa), proizvodi empatiju u publici. Konkretno na primjeru Svetvinčenta, koji ovoliku dozu kulture upija ipak tek jednom godišnje, to znači i verbalno uključivanje starca iz publike u neverbalni dijalog glumaca. Kad jedan od njih uoči njegovu s usana spontano otisnutu repliku, starac glasno odgovara: "Ma ne, smijem se ovom drugom". Tu se, baš zbog nepokvarene kazališne nevinosti, ignorira i najelementarnija činjenica – da protagonisti predstave ne govore hrvatski. Uspjeh upravo neverbalne komunikacije, jer se taj obični starac ipak uspio uživjeti u predstavu koja u glavnini komunicira govorom tijela i lica (viđamo tu i nadmetanje i suradnju, i sreću i nesreću, i lukavštinu i skromnost), dostojna je referenca za otvaranje svetvinčentskog festivala plesa i neverbalnog kazališta.
Druga predstava festivala izvedena je na pozornici u kaštelu. Norveška plesna kompanija Wee u koreografiji "Z, I love you honey bunny" također istražuje ljudsku zagubljenost na putu odrastanja iz djeteta u "izgrađenu" društvenu jedinku. Ipak, igra koju koristi Wee mnogo je teže probavljiva od one koju daruju Les KIDS. Baš zbog toga, gledalište se prilično podijelilo u dojmovima. Ali činjenica jest da, unatoč sadržaju koji zahtijeva angažiranije mozganje (uz pretpostavku da želite izdržati do kraja, budući da su oni koji u ovoj predstavi iščitavaju kič i patetiku, pobjegli već nakon pet minuta), sadržaju koji je ipak dakle predodređen za zahtjevniju i posvećeniju publiku, riječ je o kvalitetnoj plesnoj zamisli. Obrađujući razne aspekte dječje zaigranosti, autori mnogo govore o – izgubljenosti. U poetičnom okruženju razletjelog perja iščupanog iz jastuka u trenucima nervoze ili dokolice, scenografija ugošćuje plesače koji komuniciraju najiskonskijom igrom. Dječje lutke koje proizvode zvukove, "kulerske" igre sa žvakaćom gumom, ispijanje akvarijske vode slamkom zlatnoj ribici kao tipični dječji nestašluk, pa čak i igra sa zamišljenom prijateljicom u vidu neobične video-projekcije, opća su mjesta iz udžbenika pedagogije i ocrtavaju jedan klasični put odrastanja. Wee uspješno kombinira ples i tehnologije, video i audio često se izvode na licu mjesta ili su pak kombinacija iz neke druge, paralelne realnosti. Čak i u samoj primjeni tehnologije, koja time odbacuje kategoriziranje kao larpurlartističke atrakcije, koreograf Francesco Scavetta pronalazi moduse njezine pragmatičnosti u smislu podržavanja osnovne ideje. Tako mikrofon koji proizvodi zvukove dok se klati, slobodno viseći iz plesačičinih ruku, postaje u jednom trenutku čak i falički instrument, meta pubertetskih istraživanja, baš kao i pištanje dječje igračke iz međunožja na samom početku predstave. Vješto mijenjanje planova u promatranju zbilje i uspjela plesačka razgrađivanja djetinjstva kao posve posebnog svijeta na putu u ovaj realniji, pretvaraju se u glasnu odu osobnom ponosu i voljenju sebe samoga.
Autor Ivan Kralj
