sanziov teški rebus

Toliko mlohav, a opet dug aplauz već neko vrijeme nismo mogli čuti na zagrebačkoj kazališnoj pozornici. Intenzivnost kazališnog iskustva talijanske «Tragedije Endogonidie» (a intenzivno je svakako bilo) nije baš pratio i intenzitet između pljeskajućih dlanova zagrebačke publike. Dobar dio gledališta čak je i spontano odbio da plješće, željno iščekujući da cijela «trauma» što prije završi, da se pljeskači podignu sa svojih stolaca, pa da oni, nepljeskači iz središta gledališta, mogu pobjeći van.

I dok je ZKM-ovo predvorje brujalo epitetima u rangu «dosadno» (poneki tek iznimno oduševljen gledatelj), sigurno je da je svatko zbrajao dojmove. Ima nešto u tom Sanziu, a opet kao da nešto i fali. Tu ne mislim na nepostojanje kora, na koji se redatelj Romeo Castellucci poziva, a koji bi trebao služiti kao komunikator između tragedije i publike. Uostalom, sam je on na najavnoj press konferenciji skakao sebi salta u usta kad se, upitan za konkretne niti vodilje predstave, «izvlačeći» pozivao na futur u stilu «bez brige, sve ćete skužiti, teme su transparentne». One su na kraju doživljene upravo suprotno.

Nije, međutim, sporno da se Castellucci pozabavio zanimljivim slikama na rubu života i umiranja, dolaska i odlaska, čistilišta i onečišćenja. Uspješno balansirajući na polarizaciji crno-bijelo, očito je želio pojednostavniti doživljaj tragičnog, ali kao da se, čineći to, malo pogubio i ostavio prostora za bezbrojna tumačenja, bolje rečeno – nagađanja. Ne smatram da konzument nužno mora «znati što je pisac želio reći», niti takav doživljaj treba biti uniforman, ali kad se pisac sam pohvali da će se upravo to dogoditi (sve je tak «transparentno»), a na kraju, osim minijaturne doze mučnine u želucu i stegnuća oko srca, gledatelj iziđe kao obični suhi ignorant koji ništa nije shvatio (ili pokušao shvatiti), tad već možemo razgovarati o nedostatku piščeva proročkog dara ili barem esencijalnog poznavanja publikinih ograničenja.

Uzmemo li na stranu Castelluccijev jezični samozagriz, predstava «Brussel, Tragedija Endogonidia» uspjela je razbucati očekivanu percepciju tragedije koja je u svojoj definiciji smirujuća. Upravo nedostatak klasične smrti tragičnog junaka («smrti do kraja») rezultirao je iznenađujuće dobro: gorčina neraspletenog ostavila je tragični osjećaj i u glavi promatrača, baš zato što se ni smrt kao odlazak nije povezala s bilo kojim oblikom katarze.

Velika mramorna kutija u kojoj egzistiraju crno-bijeli karakteri, balanseri na životno-smrtnoj granici (bez obzira bilo to maleno dijete, koje tek guguće, ili sijedi starac čiji je trzaj drukčije prirode, ili pak premlaćena muška žrtva koja nikako da odapne, niti bude spašena), prvo ugošćuje crnkinju, čistačicu scene. Taj zanimljiv kontrast scenskog bjelila i mračne čistačice (koja će u završnim scenama biti translatirana na novi nivo čišćenja) efektna je najava predstave u kojoj će igra zapravo biti - prljava. Jalovost njezina posla i krv u potocima kojom će eruptirati muškarac, žrtva policijskog iživljavanja ili, u širem smislu, ugnjetavanja od strane institucionalnog, idu ruku pod rukom.

Kontrapunktiranje novorođenčeta, punog života, koje komunicira sa svijetom polukonsonanata i poluvokala, te muškarca na rubu života koji, iscipelaren i ispendrečen od strane djelatnika (ne)reda, nemoćan leži u lokvi krvi, okružen konsonantima kao ikonoelementima namještene krim-istrage, povezano je slikom izgubljenog sijedog starca. Odjeven u narančasti cvjetni bikini i pripadajuće ljetne sandale s cvjetićima, on biva eksponiran kao svojevrsni tragač. Starac s dva pupka za pomnije je i angažiranije čitače očekivani nastavak Sanziove fascinacije amputatima i moći slikovnog te, nakalemljen na prizor gugutavog djeteta uz ćelavu nositeljicu morbidnog i zagrobnog (svojevrsna dadilja smrti?), ostavlja mogućom interpretaciju o dvojakosti svog karaktera, tim više što je pupak simbol životne hrane.

Iz arhive:  Societas R.S.: "Tragedija Endogonidia", prikaz 22.6.2004.
               Gordana Vnuk: "Eurokaz je referenca!", intervju 21.6.2004.
               Novi teatar čeka ministra, vijest 17.6.2004.

Odijevanje starca u židovskoga proroka s bezbrojnim slojevima odjeće kojom štiti isti pupak da bi se potom transformirao u policajca-redarstvenika, plastično je ocrtavanje dvostrukosti društva, dvostranosti istine, tumačljivosti životne pravde... Uniforma koja, sama po sebi, predstavlja moć pojedinca u ime više sile, zanimljivo biva ponižena krajnjom nemoći realizacije akrobacije na karikama. Lik starca nosi specifičnu težinu i teško mu se, takvom, opterećenom promjenama odijela, vinuti van mramornog iskustva sobe.