dekapitirane žene
Societas Raffaello Sanzio jedna je od skupina eurokazovskog kruga, čest zagrebački gost. Da bismo prekratili ipak dugotrajne stanke, dok se iščekuju povratci ove talijanske skupine hrvatskoj metropoli, Natašu Bodrožić posjeli smo u vlak za Graz, kako bi na Steirischer Herbst festivalu pogledala novu produkciju kultne kazališne skupine. Gotovo nestvarna "Hey girl!" još je jedan dokaz majstorskog redateljskog potpisa Romea Castelluccija.
Prije šest-sedam godina prijatelj me pozvao na predstavu u Ljubljanu. Lako sam pristala, bez da sam pitala za naslov. Nismo odmah našli Cankarjev dom pa smo malo kružili gradom. Konačno smo ugledali ulaz i dobili odlična mjesta u velikoj dvorani. Do nas je sjedio Radko Polič, kojega smo pitali je li slobodno sjedište do njega. Odgovorio je da su odavno sva mjesta oko njega slobodna. Svjetla su se ugasila i počela je Predstava - Societas Raffaello Sanzio "Genesi - from the museum of sleep", Romea Castelluccia. Nikad u životu nisam vidjela nešto slično, a ni godinama nakon toga.
Prošli smo vikend sjeli na vlak za Graz. Na Steirischer Herbst festivalu na programu je bila nova produkcija ove kultne talijanske kazališne skupine naslova "Hey girl!".
Zahvaljujući Eurokazu, i zagrebačka ih je publika imala priliku vidjeti čak četiri puta, prvi put sad već davne 1989., a posljednji 2004. kada su gostovali sa svojom impresivnom "Tragedijom Endogonidiom" (zapravo briselskom epizodom iz tog ciklusa) i gledalište ZKM-a ostavili bez teksta.
"Societas Raffaello Sanzio osnovala je 1981. u Ceseni skupina mladih beskompromisnih umjetnika koji se, nakon znanstvene i umjetničke naobrazbe, uključuju u kazališno, video i filmsko te uže likovno i književno promišljanje. Počeci njihova rada u znaku su ikonoklastičkog teatra koji se distancira od tradicionalne scene priklanjajući se inventivnoj poetici nefigurativne energije, istodobno silovite i rafinirane, spajajući sakralnu pretežno bizantinsku ikonografiju i prirodne prostore i elemente.
Estetika grupe, poduprta bogatom raznovrsnošću talenata njezinih članova, vezana je uz priziv nostalgije koji istodobno vodi do ritualnih modusa nasilja i svetosti; taj prostor velikih dramaturških rascjepa, gdje dubina postaje razgovijetnim sudionikom, nešto je jedinstveno potresno na suvremenoj svjetskoj teatarskoj sceni."
Ovako stoji u predgovoru njihovu nastupu na Eurokazu 2004. Gledatelj koji je prvi puta suočen s njihovom estetikom redovito ostaje impresioniran začudnošću same izvedbe, prostorom mistike koji proizvode na par metara od njega, zvučnim (i drugim) efektima, odsutnošću naracije u pravom smislu riječi, rascjepkanim prizorima nabijenima simbolikom. Početna impresija kod gledatelja često prelazi u autentičnu uznemirenost uzrokovanu nekom vrstom monumentalnosti kakvu nije navikao gledati na pozornici, uživo. Komentari nakon izvedbe, uglavnom se mogu svesti na rečenicu "Ovakvo nešto nikada prije nisam vidio."
Predstava "Hey girl!", kojoj nakon Graza slijedi europska turneja tj. gostovanja po različitim festivalima, nastala je kao koprodukcija osam teatarskih institucija (među kojima je i Cankarjev dom te će se komad moći vidjeti u Ljubljani narednog proljeća).
Komad započinje rođenjem. Ili oslobođenjem. Ili ogoljenjem i početkom izloženosti. Poput ličinke, mlada žena krhke tjelesnosti, izlazi iz sluzave ovojnice koja se cijedi sa stola. Djevojka uzima ogledalo. U ogledalu je svjetlo. Ili je zrcalo prazno, prazna uglačana površina, bez sposobnosti reflektiranja. Tu treba stati. Ili započeti vlastitu priču paralelnu s pokretima, (ne)događajima na sceni ili se prepustiti "noćnom folkloru, daleko od očiju ovoga svijeta", vidjeti u dolasku druge žene noćnog leptira ili kretnju insekta. Ogromna glava i nabrajanje dekapitiranih žena, jadna Anne Boleyn, parfem koji isparava u dodiru s užarenom cijevi i stvara simbole nove zastave kojom se ogrće žena koja je izgubila glavu. Ali i tu treba stati. Jer "ovo je predstava o kretanju i gesti bez sadržaja, u kojoj je jedina poruka skretanje pozornosti na formu duševne golotinje. Bez kulturnih, ikonografskih ili filozofskih referenci, same geste poput praznih školjki. Poput ljuštura. Postoji li povijest kretnji? Ponavljanjem, pokret ostaje zarobljen u samome sebi, otkrivajući svoju bit kao vlastitu težinu. Jedan od ciljeva komada "Hey girl!" jest da dovede gestu, pokret do pooštrenja." I ovdje treba stati…
Netko će reći da je "Hey girl!" revija postupaka koja u potpunosti otkriva aspekte ljudskih odnosa. Portret sastavljen od golemog arhiva djelomično zaboravljenih kretnji Zapada. U svakom slučaju, Societas Raffaello Sanzio u teatru vide oblik umjetnosti koji ujedinjuje sve druge umjetničke forme i tako se obraća svim osjetima publike. Njihova je predstava spoj impresivne asocijativne (vizualne) instalacije i akustičkih prostora koji se nikada u potpunosti ne mogu odgonetnuti.
U komunikacijskom kaosu, višeznačnosti poruka, nesporazumu, emocionalnom slomu zbog nemogućnosti komunikacije koja se jednostavno ne može uvijek iskomunicirati, ili bar ne sad i bar ne ovdje, Romeo Castellucci nudi novu strategiju riječi i slika koje oblikuju novu realnost. A gledatelj je još jednom svjedok nepredstavljivosti, ponekad i neizrecivosti.
Sve je to na sceni tako nestvarno, tako nalik snu, lijepo, nemoguće. Vječnost je sabijena u šezdeset minuta. Ipak, nešto nedostaje u " Hey girl!". Velika crna krila koja zatvaraju predstavu nekako se prerano šire. Kao da impresivan zadnji prizor skriva mogućnost još spektakularnijeg nastavka. Ili manjak inspiracije? Sada već zvučim blasfemično. Ta sablasna krila kao da su stala na put nekoj pradavnoj potrebi, želji da se krug zatvori, da se tu, pred nama, iscrta puni krug.
