Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Sada je, zapravo, sve dobro: Može li, zapravo, biti bolje?

Sada je, zapravo, sve dobro: Može li, zapravo, biti bolje?

Zagrebačko kazalište mladih: „Sada je, zapravo, sve dobro“
Osvrt na izvedbu 19. siječnja 2013. u Zagrebačkom kazalištu mladih

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Naslov nove ZKM-ove predstave „Sada je, zapravo, sve dobro“ u režiji Olje Lozice u nekome iščašenom, krajnje ironiziranom smislu bilo bi moguće čitati i kao „Nikad, zapravo, ništa neće biti dobro“. U takvu su kodu čitljivi i tekst i pokret predstave. Na stiješnjenome prostoru scene Miško Polanec scenografski omeđenom travnatim površinama (scenografija Jurja Glasinovića i Ivane Škrabalo), koje izazivaju pomisli o udobnome lješkarenju u zavjetrini kakva ladanja, prizivajući u svijest i kulturu piknika s drukčijom predodžbom o dokolici i društvenome vremenu i atmosferu čehovljanske nedogađajnosti i nestvarnu idilu svijeta Hobita, pokret se dominantno nameće izgovorenim replikama.

Kao i naslov, pokret je, prema viđenju Pravdana Devlahovića, također pomaknut, izvitoperen, naglašenih gesta, katkad groteskan, katkad rogobatan, katkad posve nerealan kao kad glumci, primjerice, pužu i ustima vade krumpir iz zemlje. Tekst predstave reduciran je na nužnu informativnost potrebnu za razumijevanje pojedinih situacija, izuzev prizora u kojem Doris Šarić-Kukuljica sjedeći sama na zamračenoj sceni gotovo isključivo na glasu i izgovorenu sadržaju gradi lik Romkinje. Umjesto pravocrtna razvoja konkretne radnje, redateljica se, u suradnji s dramaturgom Matkom Botićem, odlučila na izolirane situacije, prepoznatljive i paradigmatske, čak i suviše česte, otrcane i potrošene slike svakodnevice prosječnoga hrvatskog građanina, koje poput upozoravajućih bljeskova izranjaju iz mraka ugode nečinjenja i prepuštanja životnoj nesreći, zloj kobi ili jednostavno sudbini koju se ne može ili ne želi promijeniti.

Slika deformiranog društva

Predstavi se svakako može zamjeriti često puta viđena zamjena dramskoga teksta stiliziranim i šabloniziranim nijemim scenama ili scenama s minimumom riječi, emotivno napregnutim i potpomognutim naglašenim zvučnim obrascima (izbor glazbe Lozica i Botić). S druge strane, svima dobro znane situacije hrvatske zbilje, kreditna prezaduženost, ovrhe, bešćutnost zdravstvenoga sustava koji zadovoljenje administrativnih mjera gura ispred vrijednosti i važnosti ljudskoga života ili umirovljeničko balansiranje na rubu opstanka u dvojbi između ispravnosti i utaživanja osnovnih fizioloških potreba, konkretno između podmirivanja dužničkih obveza (režija) i gladi, toliko puta su se izvrtjele da na njih više i nema odgovora. Stoga preslikavanje zbilje na sceni i može ići samo u smjeru zaoštravanja do apsurdnosti ili iščašenja smisla, ali teško da će se načinjanjem bolnih tema i daljnjim prepuštanjem imaginaciji gledatelja doći do poželjnih odgovora. Prepoznavanje gledatelja u prizorima, povremeno odobravanim smijehom iz publike, samo svjedoči o sveopćoj nemoći. Nasuprot tomu, apsurdnost scenskih slika, koliko god se one udaljavale od realnoga, još je manja od deformiranosti društva koje normalnim shvaća ono što takvim nipošto ne bi smjelo biti. U tome je smislu inverzija naslova, uzeta iz Čehovljeva „Višnjika“, i više nego dobro pogođena. Ta je rečenica ujedno referencijalno mjesto kojim se dodatno uokviruje propadanje cijeloga društvenog sloja, takozvane „srednje klase“, izmučena i obespravljena najširega sloja pučanstva koje robuje navikama i bori se s nedostatkom vizija.

Poraz ljudskosti

Prepuštanje sudbinskom mrtvilu ocrtava se i u uživo izvođenoj pjesmi „Little Man“ Sonnyja Bona i Cher, ovdje izvedenoj u inačici Đorđa Debača „Mali čovek“ uz harmonikašku pratnju Urše Raukar. Ukipljeni nasred pozornice, okupljeno mnoštvo letargično pjeva svejednost koju živi, poraženi i bez dostojanstva, oni više i nisu ljudi, ali unatoč životnom porazu pjevaju.

Pronaći životnu sreću i nije neko umijeće, potrebno je samo pronaći ravnotežu. Kako bi rekla Ciganka Doris Šarić-Kukuljica „Ja volim da pjevam, a ko mnogo pjeva, mnogo i plače“. Osim uloge Ciganke, valja izdvojiti i ulogu Dore Polić Vitez, krute susjede koja kraj napola istrunula trupla svoga partnera grozničavo čeka poziv u nadi da će joj namaknuti sredstva za pokop. Njezina je svakodnevna krutost samo obrazina koja ju drži na okupu da se ne raspadne baš poput ustajale lešine do njezinih nogu. Njezin prodoran krik krik je očaja koji se penje po koži svakoga gledatelja. Ostale uloge, više u funkciji podržavanja cjeline redateljske zamisli negoli glumačkoga isticanja, ostvarili su Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Urša Raukar, Damir Šaban i Marica Vidušić. Uniformne kostime, koji posvema odgovaraju prikazanom, potpisuje Doris Kristić, dok je rasvjetu oblikovao Aleksandar Čavlek. Gledati ili ne – da, svakako.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.