Festival europske kratke priče održava se od 31. svibnja do 5. lipnja u Zagrebu i Rijeci, a sadržajno ga pratiti tema „Amerika“, podijeljenih, suprotstavljenih i sjedinjenih – poviješću, jezicima, ideologijama i oceanima. FEKP, koji se održava po četrnaesti put, otvara dobitnica nagrade Orange Lionel Shriver, nova zvijezda meksičke književnosti Valeria Luiselli i nagrađivani hrvatsko-kanadski književnik Josip Novakovich, 31. svibnja u 20 sati na krovnoj terasi Muzeja suvremene umjetnosti. O festivalu i kratkim pričama porazgovarali smo s organizatorom festivala, piscem Romanom Simićem Bodrožićem.

Koja je glavna misao iza kampanje „Knjiga za van“, čitanja na otvorenom inauguriranog na Zrinjevcu?

Glavna misao je zajahati val lijepih dana i riješiti se te depre koja se kod nas prečesto hvata za knjige, čitanje… Makar na tren, ako već ne ide na trajnije. Čitanje je gušt i dijalog, izađite i pokažite se, da vidimo taj osmijeh.

Kod nas se ne čita niti na zatvorenom, statistike i istraživanja otkrivaju poražavajuće rezultate o domaćim čitalačkim navikama. Kako ih komentirate?

Stvari nisu bajne i moramo ih, s raznih strana, na raznim razinama, mijenjati. Nije to ni mali ni lak posao, ali nadajmo se da će se početi obavljati – pri Ministarstvu kulture upravo se dovršava Nacionalna strategija poticanja čitanja, evo, to je jedan korak, nadam se da će uslijediti i ostali.

Festival europske kratke priče daje svoj obol promociji književnosti. Kakvo je danas stanje u domaćoj kratkoj priči, piše li se više, manje, bolje?

Stanje je odlično! Ako samo baciš pogled na knjige koje su objavljene prošle i ove godine, na knjige autora koji evo stupaju na scenu, neke od onih koje najviše obećavaju baš su zbirke priča: knjige Korane Serdarević, Ivane Rogar, Andrije Škare, Svena Popovića… A, prije njih, odlične zbirke Marka Gregura, Zrinke Pavlić, Jelene Zlatar, Envera Krivca, Želimira Periša, Ksenije Kušec, Davora Mandića… Kad tome još dodate odlične zbirke već afirmiranih autora, Zorana Pilića, Ivane Simić Bodrožić i mnogih drugih, shvatite da ne postoji zajednički nazivnik, osim onoga da ljudi vole priču, i da za njenu sudbinu u Hrvata ne treba biti zabrinut.

Svi putevi vode u Amerike 

Mladi ljudi u zadnje vrijeme često odlaze živjeti izvan Hrvatske. Što rade u pričama? Odlaze li i u njima? Smještaju li radnje u neke druge zemlje ili svjetove?

Nema pravila, srećom. Ono što mene puni optimizmom je baš taj suživot raznoraznih pristupa, interesa, fokusa, načina… Uostalom, ne vjerujem u etiketu eskapizam. Knjiga uz koju se (pre)često spominjao u posljednje vrijeme, odlična „Nebo u kaljuži“ Svena Popovića, tom etiketom maše i njome se zeza – pretvarajući je u nešto što su mediji prepoznali kao generacijsku zastavu. No ako nečemu sustavno okrećete leđa, to može značiti da vas ne zanima, ali i da o tome nečemu imate prilično jasan stav. Suzana Bosnić Majcenić u svom romanu „Tolba“ bježi na drugačiji, također umjetnički poticajan način – no stvar ionako nikad nije bila u tome kamo nas pisac vodi, nego u tome da taj prostor prepoznamo kao svoj, gdje god da se nalazio.

Zašto je tema ovogodišnjeg FEKP-a „Amerike“?

Zato što te kratka priča prije ili poslije uvijek odvede do Amerika. Pisci koji su obilježili i nas kao čitatelje i pripovijetku kao formu, američki san i američka zbilja koji ne prestaju biti relevantni za sve što živimo i čitamo… Kud ćeš boljeg goriva? Migracije, putovanja, maštanja, velika jezična carstva, velike tradicije, složeni odnosi Starog i Novog svijeta… O književnostima Amerika znamo manje nego što bismo trebali, a ovaj je tjedan u lipnju prigoda da se to barem malo ublaži.

Uznemireni zemljovid

Kakve su tvoje Amerike? Jesu li drastično različite od stare Europe, sliče li na sebe prije deset ili trideset godina?

Moje čitateljske Amerike svakim danom – ili bolje: svakom novom knjigom – sve su bogatije. Neka od otkrića predstavljaju i pisci s FEKP-a: Argentinac Leopoldo Brizuela, meksička autorica Valeria Luiselli, ali perspektivu uvijek muti to što su i glasovi mrtvih itekako živi! Do kraja godine, recimo, u Profilu bi trebale izaći izabrane priče Johna Cheevera, jednoga od najutjecajnijih i meni najmilijih američkih pripovjedača – plod čitateljskog oduševljena što ga dijelim s našim vrsnim prevoditeljicama Majom i Nadom Šoljan. Teško je zato govoriti o mijeni: jer mijenjamo se i mi i (s nama) knjige koje čitamo. Nema mira na tom zemljovidu!

Kakav je bio odaziv na natječaj za kratku priču FEKP-a?

Ne znam detalje, ali kolege mi kažu: odličan! Jedva čekam čitati priče finalista i čuti pobjedničku, u petak, 5. lipnja na finalnoj večeri u VIP clubu!

Što nudi novo izdanje FEKP-a? Ima li kakvih koncepcijskih promjena?

Osim tih europskih Amerika, natječaja, svega novoga, mislite? Novitet koji se meni sviđa je serija koju nazivamo satovi u radionici kratke priče – gdje naši pisci sa svojim kolegama iz cijeloga svijeta, polaznicima tečajeva CeKaPea i Bookse, ali i svima zainteresiranima daju niz praktičnih savjeta o tome kako se (ili kako se ne) piše kratka priča. FEKP 2015. rocks!