kupus

U Muzeju fotografije grada Pariza, Jeu de Paume, u koji se ulazi s Trga Concorde, do 20. veljače može se pogledati retrospektivna izložba cijenjene suvremene fotografkinje Rineke Dijkstra (rođene 1959. u nizozemskom gradu Sittardu, od 1981.-1986. školovane na amsterdamskoj Gerrit-Rietwald akademiji).

Proslavivši se početkom devedesetih svojim portretima tinejdžera u mokrim kupaćim kostimima, snimljenih na plažama diljem svijeta (fotografije iz te serije čine dakako poveći dio postava i ove izložbe), ova je umjetnica nastavila istraživati svoje najdraže teme: tranzicijske periode u ljudskim životima. To je pokušaj da kroz fotografije dočara istinu stvarnosti, a svoje subjekte prikaže sa svim njihovim nesigurnostima.

Slike iz različitih serija (snimljene u razmjerno dugom periodu od 1991. do-2004. godine) smještene su jedna nasuprot drugoj, prikazane izmiješano, a ne kronološki, tako da su različite teme koje je obradila dobile priliku za međusobnu konfrontaciju.

Počevši od tih čuvenih portreta snimljenih na plažama od Istočne Europe (Poljska,Ukrajina) do Sjeverne Amerike - meni je osobno dakako bilo najzanimljivije kad sam ispod jedne od fotografija pročitala da je snimljena na plaži Banje u Dubrovniku gdje se kupam svakog ljeta - ulazimo u Rinekin fotografski svijet i u tim fotografijama adolescenata, uhvaćenih u nespremnosti i nesavršenosti svojih badića (koji dodatno ističu njihova dokraja još nesazrela tijela), u kontrastu sa čistom estetskom ljepotom mora i prirode u pozadini, prepoznajemo neke od osnovnih ljudskih stanja i emocija: usamljenost, nelagodnost, krhkost.

Rineke fotografira obične ljude, najčešće po principu ponavljanja, bilo to snimajući pojedince u sličnim situacijama (kao npr. njezina serija porteta polaznika srednje škole iz Liverpoola ili mladih clubbera upravo sišlih s plesnog podija u disku) ili pak snimajući istu osobu kroz različite periode njezina života i - transformacije (tu je najpoznatiji primjer serija o Olivieru koja kroz dvogodišnji period prati njegovu metamorfozu od običnog, još nedefiniranog, četrnaestogodišnjaka u časnika Legije stranaca, sa svim znakovima profesije koju je odabrao).

Najšokantnije slike izložbe su one koje prikazuju žene snimljene netom nakon poroda kako, stojeći uspravno, gole, s još itekako vidljivim znakovima rađanja (krv, ostaci posteljice na koži) i novorođenom bebom u naručju, ponosno, bez srama gledaju u objektiv. Ili možda one mladih matadora, još zaprljanih bikovom krvlju, kako se smiješe u objektiv. Prikazujući ove teme u istoj prostoriji, autorica kao da želi pokazati ljude onakvima kakvi jesu, bez uljepšavanja, radilo se tu o univerzalnoj temi poroda ili pak borbi s bikovima kao reprezentaciji onoga animalnog i okrutnog u svima nama.

Njena opsesija posljedicama koje na ljude ostavljaju razne vrste promjena možda je najbolje izražena kroz fotografije izraelskih mladića i djevojaka koje je snimala dan prije i poslije njihovog regrutiranja u vojsku (nešto kao ono "prije" i "poslije" uljepšavanja u ženskim časopisima). Bilo mi je pomalo bolno gledati sliku djevojke koja se iz obične urbane cure preobražava u, na nulericu obrijanu, militaristicu (protiv njezine volje, dakako).

Osim što me kroz svoje ozbiljnije teme potakla na razmišljanje, izložba me na nekim svojim mjestima dobro zabavila i nasmijala. Tako se u jednoj dvorani cijelo vrijeme vrtio video djevojčice kako s puno emocija pjeva neku Backstreet Boys pjesmu - mislim da je to najautentičniji prikaz tinejdžerice koji sam ikad vidjela.

Druga je dvorana, potpuno mračna, napravljena kao neki chill-out room (svi su, dok su gledali video, sjedili ili ležali na podu), prikazivala tinejdžere kako plešu na zvukove techno muzike i kao da su potpuno nesvjesni činjenice da ih se snima - stvarno odlična studija ljudske prirode.

Kako je cijeli prostor muzeja multimedijalan, u podrumu sam nakon što sam odgledala ovu izložbu, zavaljena u ugodnu fotelju, obnovila znanje o suvremenim fotografima, pogledavši još i dokumentarce o Nan Goldin, Roni Horn , Wolfgangu Tillmansu i Hiroshiu Sugimotu.