Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Revizor: Vizualno promišljeno i glumački snažno

Revizor: Vizualno promišljeno i glumački snažno

Zagrebačko kazalište mladih / Dubrovačke ljetne igre: „Revizor“
Osvrt na izvedbu 6.2.2011. u Zagrebačkom kazalištu mladih

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Premda je napisana u carskoj Rusiji, da prođe tisuću godina i da ljudi žive u svemirskim postajama oko zvijezde Alpha Centauri, satirična drama „Revizor“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i dalje bi bila podjednako aktualna. Osnovna radnja je jednostavna; u zabačeno rusko mjesto, čiji su mjesni funkcioneri naviknuti u miru dijeliti korupcijski kolač, nemir donosi vijest da stiže državni revizor. Izabravši sumnjivog stranca kao najizglednijeg kandidata za službenika pred kojim strahuju, lokalni uglednici počinju ga obasipati milostima i truditi se da pred njim održe fasadu poretka. Čini se sasvim nepotrebno naglašavati koliko je djelo, koje se na majstorski način bavi ljudskom prirodom, sistematskom iskvarenošću i strahom od autoriteta, aktualno na brdovitom Balkanu u banana republici čiji donedavni premijer čami u salzburškom zatvoru. Publika svakog vremena i svakog ozbiljnog dramskog kazališta stoga zaslužuje vidjeti kako se aktualni teatar nosi s Gogoljevim remek-djelom – pri čemu pod aktualnim teatrom podrazumijevamo slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, dok je u ulozi ozbiljnog kazališta nastupilo Zagrebačko kazalište mladih (komad postavljen u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama).

Dekodiranje Gogolja kroz vizualne simbole

Valja spomenuti i da je, premda ga je zagrebačka publika tek sada dobila priliku pogledati, Lorencijev „Revizor“ u Dubrovniku izveden još ljetos, kao i to da je inicijalno trebao igrati u prostoru u vlasništvu Crkve, ali su božji zemaljski zastupnici kazalištarcima u zadnji tren otkazali gostoprimstvo. Pri tome ne treba previše mozgati da čovjek zaključi zašto se pastiri Isusovog stada mogu pribojavati i Gogoljeva djela i Lorencijeve interpretacije. Jedan od njih dvojice iskazao je predobro razumijevanje psihološkog profila na kojem počiva dugovječna institucija, a drugi se spremno poigrao karakterističnim crkvenim simbolima (ispovjedaonica, molitvene klupice).

Upravo su vizualni simboli dobro polazište za dekodiranje redateljeva pristupa. Lorenci na pretrpanoj, a ipak vrlo precizno zamišljenoj i fascinantno funkcionalnoj sceni (scenografiju potpisuje Branko Hojnik), te općenito u čitavoj predstavi, koristi spektar vizualnih simbola na različite načine asociranih uz njegovo shvaćanje Gogoljevog djela. Veza je povremeno (recimo u slučaju ispovjedaonice ili govornice) prilično jasna, dok se nekad uz poseban napor naslućuje, ili čak ostaje u cijelosti skrivena (primjerice uloga atletske staze). No ono što je nedvojbeno jasno je da je svaki segment događanja na pozornici u svakom trenutku promišljen do razine najsitnijeg detalja. Redatelj ostaje dosljedan u svojoj viziji bez obzira što u svakom prizoru temeljito mijenja estetske postavke, pa tako komad od početka do kraja prolazi metamorfozu u kojoj će među ostalim u jednom trenutku izgledati kao izvedba stand-up komedije, u drugom kao politički govor, u trećem kao mjuzikl…

Glumci pak iz klasičnih odijela s kravatom, kao univerzalnom uniformom korupcije i autoriteta, u jednom trenutku uskaču u dvorsku odjeću s dvora „kralja sunca“ Luja XIV, pa opet natrag. Pritom je važno naglasiti kako se  u tom nadrealističkom putovanju kroz sustav vizualnih simbola i asocijacija glumci ne „utapaju“ u redateljevoj viziji, već su, upravo suprotno, njezin nosivi stup. Vjerojatno je upravo to i najvažnija kvaliteta redateljeva pristupa.

Ansambl sa švicarskom mehanikom

Premda glumci izvodeći uloge zauzimaju jasnu distancu od teksta, dajući do znanja da su ovdje kako bi ga reprezentirali (čitaju didaskalije, pa čak i najavljujući pauzu i sl.), ipak je draž predstave upravo u njihovoj sposobnosti da daju tijelo karakternim osobinama Gogoljevih. Pritom lavovski dio zasluga pripada Viliju Matuli koji je u ulozi upravitelja grada Antona Antonovića još jednom pokazao da je glumac nevjerojatnoga unutarnjeg žara. No kao švicarski sat funkcionira čitav ansambl predstave (čine ga još Nina Violić, Karla Brbić, Jadranka Đokić, Sreten Mokrović, Doris Šarić-Kukuljica, Filip Nola, Robert Ugrina, Miha Bezeljak, Jan Kerekeš i Edvin Liverić).

Pohvalno je da je predstava u cijelosti lišena pokušaja da se humorom podilazi ukusu publike. Štoviše – iako je u popratnim materijalima okarakterizirana kao groteskna komedija, upada u oči činjenica da se publika ne smije baš previše, odnosno kad se smije, rijetko se smije istodobno. Tek se koji put smijeh začuje istodobno s više strana, a i tada iz nelagode, kao primjerice u prizoru u kojem funkcionari simuliraju oralno-ručno zadovoljavanje lažnog revizora i jedni drugih. No upravo taj prizor otkriva i jednu od boljki komada – povremeno preduboko inzistiranje na banalnostima – jer, vratimo li se opet spomenutoj sceni, dakako da u korupciji svi na kraju „popuše“, naravno da ako želiš sudjelovati u velikoj otimačini moraš biti spreman i guziti, i biti nagužen. Još jedan problem komada je što s vremenom postaje jednostavno zamoran, naročito nakon pauze, kad pada gledateljeva mentalna koncentracija pa „spajanje“ teksta s događanjima na pozornici postaje sve teže. Lorenci je bez sumnje svoju viziju bez previše kompromisa mogao komprimirati u dva, umjesto tri sata, a da pritom spriječi da publika iz kazališta izlazi s umornim izrazom na licu.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.