Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Razdvojit ću pjenu od valova: Život je rijeka

Razdvojit ću pjenu od valova: Život je rijeka

Feri Lainšček: „Razdvojit ću pjenu od valova“
Izdavač: EPH/Novi Liber, Zagreb, 2009.

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Roman „Razdvojit ću pjenu od valova“, nimalo slučajno, započinje izvatkom iz diplomske radnje inženjera Juliana Spranskog u kojemu on, prilično neobično s obzirom na akademsku vrstu teksta u kojemu to čini, s mnogo lirske topline piše o rijeci Muri, naglasak stavljajući na neukrotivost rijeke, ali i na njezin utjecaj na živote ljudi nastanjenih uz njezin tok. Čitajući taj roman najpopularnijeg suvremenog slovenskog pisca Ferija Lainščeka (rođ. 1959.) otkrivamo zašto s toliko emocija Julian Spransky pristupa rijeci Muri – ta se rijeka naime nadaje vrlo važnim čimbenikom u životima likova koji žive u njezinoj neposrednoj blizini. Kako bi to dodatno istaknuo autor nezaustavljivost toka rijeke uzima kao simboličnu presliku načina tvorbe teksta, a rukopis neprestano garnira obiljem usporedbi ljudskog života sa životom rijeke i njezinim brzacima, dok motiv rijeke koristi i u svrhu simbolične poveznice izvanjske prirode s unutarnjom, ljudskom prirodom, implicirajući pritom analogiju između neukrotive nestalnosti rijeke i neukrotivosti čovjekova uma i temperamenta.

Žena kao vješalica

Čitajući roman saznajemo da je Julian Spransky sin siromašne Elice Sreš i moćnoga Ivana Spranskog, ali u romanu on igra sporednu ulogu jer je u vremenu u koje je radnja smještena – neposredno pred Prvi svjetski rat – on tek maleni dječak, dok se autor fokusira na lik njegove majke Elice. Elicu upoznajemo kao

Iz knjige: Naime, znala je neizmjerno malo o svijetu uspijevajući si tek tu i tamo nešto objasniti. Njezina je duša bila duša zeca, koja bi u susretu s nepoznatim uvijek izdajnički zadrhtala. Zbog toga bi je obuzimao tihi bijes ili bi postajala gnjevna. Njezina je sudbina bila sudbina sive čaplje koja je stalno nešto osluškivala i koja je neprestano bježala, samo bi u osami ponekad podigla glavu.

plahu seosku snašu koja siromašan život s majkom na selu u Prekomurju, udajom za bogatog veleposjednika Ivana Spranskog zamjenjuje životom u raskoši, u obližnjemu gradskom središtu Soboti. Autor se usredotočava na Elicina psihološka proživljavanja i duhovno sazrijevanje jer promjena načina života i životnog okružja njoj ne donosi zadovoljstvo, a dojam o suprugovu karakteru se mijenja te se on nadaje drukčijom osobom od one koju je tijekom udvaranja upoznala. Izvor Ivanova bogatstva bio je u nelegalnim poslovima vezanim uz šverc zlata dobivenog iz grumenja iz rijeke Mure, a na taj način stečeno bogatstvo dalo mu je moć koja je, kako se pokazuje, ostavila traga na njegovu karakteru, čineći ga samoljubivim, ali i bešćutnim te opasnim.

S vremenom Elica uviđa da Ivan za bračni život nije pretjerano zainteresiran; svoju ženu on je učinio finom gradskom gospođom pretvorivši je u vješalicu za najskuplje haljine iz Graza, ali ne hajući za njezine stvarne želje i potrebe; razmetao se bogatstvom koje je trebalo biti dokaz sklada njihova zajedničkog života, a pritom ga je sve manje zanimalo kako se ona stvarno osjeća – ona je bila majka njegova potomka i ustvari joj je samo to osiguravalo njegovu naklonost i, kako se ispostavilo, njemu do braka nikad nije bilo stalo, sve što je želio bio je sin, nasljednik. Za njih dvoje Ivan je stvorio život po svojim pravilima, na tijek kojega ona nije imala previše utjecaja; sve su je više opterećivale njegove prodike i neprestan strah da ne učini neki svoj, samostalan i vlastiti te, ne daj Bože, pogrešan korak; zamjerala mu je njegovu potrebu da sam odlučuje o svemu, sve više otkrivajući bezdušnost kojom je uvijek ostvarivao svoje pravo – uglavnom, bogatstvo i ugled koje je gospodin Spransky pribavljao s takvom nepokolebljivošću i ustrajnošću nisu mogli ispuniti prazninu koja je Elicu postupno sve više osvajala. Njezina se udaja pokazala službom koju je sa sve više muke obavljala, a bogatstvo i raskoš polako su gubili sav smisao; osjećala se kao da je uhvaćena u nevidljivu klopku i „kao da je zapela u još jednoj neizvjesnosti dok se pred njom klati praznina koja ne nudi nikakva oslonca“. No, polako sve to spoznavajući i uviđajući, gospođa Spransky je sve više ponovo postajala Elica, ali Elica koja pred nepoznatim više ne drhti kao zec i ne diže više glavu samo u osami, već postaje gnjevna i poduzima korake, nastojeći izaći iz muževljeve sjene, što na koncu i čini, bez obzira na neminovne bolne posljedice takva svoga postupanja…

Lainšček roman napučuje brojnim sporednim likovima koji ocrtavaju socijalno-društvenu dinamiku tadašnjeg vremena, te političke okolnosti i predprevratničku klasnu raslojenost, ali se pritom ispostavlja i vrlo minucioznim modelatorom Eličina psihološkog profila. Iz stranice u stranicu autor kreira psihološki vrlo iznijansiran, iznimno kompleksan karakter, koji kroz roman postupno sazrijeva, osvješćujući vlastitu obespravljenost, ali i postupno osvajajući nove prostore osobne slobode, temelje koje Elica pronalazi u strasnoj i silovitoj, premda zabranjenoj ljubavi, i to s čovjekom kojega je, paradoksalno ali i ironično, njezin muž doveo da je kontrolira.

Analiza psihe, kritika društva

Lainšček se pametno odlučuje za klasično, linearno pripovijedanje, dobro odabrano i potpuno u skladu s vremenom u koje je radnja smještena; rijeka njegova romana teče pravocrtno, uz tek rijetke, malobrojne i vrlo kratke fabularne meandre koji priču obogaćuju dodatnim slojem (npr. zanimljiva digresija o kompozitorima Brahmsu i Schumanu te njegovoj ženi Clari), ali ne mijenjaju liniju toka glavne narativne matice, koja, ne bez virova i brzaca, nezaustavljivo teče u smjeru Eličina samoostvarenja, odnosno suptilne autorske problematizacije samospoznajnosti žene u uvjetima podložnosti suprugu koji sve odluke donosi sam, ne poštujući njezinu volju, niti osobnost. Osim kao istančan analitičar ljudske psihe, autor se tako pokazuje i glasnim zagovarateljem ženske samosvijesti te oštrim kritičarem društva temeljenog na bogaćenju i stjecanju, kao i protivnikom samopotvrđivanja kroz ono što imaš na sebi i što si nagomilao oko sebe, umjesto kroz ono što si stvorio unutar sebe. Pritom je i velik zaljubljenik u Prekomurje, ljubav kojemu iskazuje mnoštvom etnografskih detalja i  toplim, lirski intoniranim rečenicama guste teksture i suptilne izražajnosti, čiji verbalni virovi i brzaci čitatelja odvode u pomalo zaboravljen i melankoličan, već gotovo stotinu godina od nas udaljen svijet, u kojem su se stvarale povijesne granice, ali i, kako vidimo, počinjale prekoračivati neke granice koje smo imali (ali ipak i još uvijek imamo) u sebi.
I premda je ”Razdvojit ću pjenu od valova” prvi dio autorove romaneskne trilogije o životu u Prekomurju, riječ je o vrlo uspjeloj, zaokruženoj, samostalnoj proznoj cjelini koja zbog svojih literarnih kvaliteta svakako budi interes za čitanjem preostala dva dijela te trosveščane obiteljske sage iz pera Ferija Lainščeka, najčitanijeg suvremenog slovenskog autora koji iza sebe ima već više od dvadeset romana, te cijeli niz drama, knjiga pripovjedaka i poezije, za koje je ovjenčan brojnim uglednim nagradama.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.