Tu ste: Home // Kazalište // Kupusište // Ravnatelj – zauzeto!

Ravnatelj – zauzeto!

ravnatelj_rezervirano_photo_by_kupus.netHrvat zauzeto. Tako su se u onim gorim vremenima bilježile kuće. Bez dugačkih stajanja u redovima u gruntovnici, potrage za vlasničkim listovima ili građevinskim dozvolama, čak bez kopije domovnice… Određene se kuće jednostavno nisu smjele dirati. Imale su već predodređenog novog vlasnika, licenciranog svojim hrvatstvom, zaslugama ratničkih boja. Hrvat zauzeto, odobrila politika.

Kad se danas na sličan način bez zamaranja papirologijom grafitiraju javne kazališne kuće, a vjetar pronosi jednako upečatljiv miris baruta, logično je zapitati se jesmo li svoje mirnodopske kulturne politike izgradili na PTSP-u. Žmirimo li na tako očite podjele plijena baš zato što se silovatelja trudimo ne gledati u lice? Je li nam ležerno eskiviranje pravila postalo sretno opravdanje za „ne dao bog većih zala“? Trebamo li biti sretni što se u ovoj našoj izvojevanoj civilizaciji ipak komadaju i dijele tek radne pozicije, a ne međunožja žena naših neprijatelja? Što se crnim masnim slovima o posjedovanju ispisuju ruševne javne kuće, a ne stvarni domovi u koje bi pravi vlasnici jednom mogli poželjeti doći sa starim ključem?

dubravka_vrgoc_copyright_zekaem

Dubravka Vrgoč na kritike svoga programa za HNK odgovara: “Ono što mi je u nas neobično jest to da se pridaje velika važnost programu, a ne osobi.”

Tolerancija na podjelu plijena

Dok se vode glasne debate o tome na koji način Dubravka Vrgoč stiže na mjesto intendantice zagrebačkog, a Oliver Frljić na mjesto intendanta riječkog HNK, pri čemu ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić s televizijskih ekrana poručuje kako se ne želi zamarati kritičarima preskakivanja procedura dok ne izađu iz sjene anonimnosti, jer nije im HNK „sigurna kuća“ u koju se silnika poslati ne smije, lako je svesti diskusiju na pitanje manjkavosti određenih intendantskih ponuda, što u biografijama, što u dokumentaciji, što u samim programima. Ako ništa drugo, Hrvatsko narodno kazalište ponovno je u prime-time terminima informativnih emisija, ponegdje da bi se osnažila mantra o osvjedočenim stručnjacima koji idu u nove radne pobjede, ponegdje jer se namirisao vonj skandala koji naše javne medije oguglale za javnu stvar neobično jako pali.

Onima koji se čude političkom dogovoru gradonačelnika i ministrice, pri čemu je prvi uobičajeno nevino iskren u priznanju trgovanja, dok je druga uobičajeno zakukuljena u rečeničnim rebusima, jako teško pada činjenica da javnost ne može vidjeti programe koji su navodno konačno osvojili povjerenje svih koje je osvojiti trebalo. Tima i takvima u Jutarnjem listu najjasnije odgovara Dubravka Vrgoč, aktualna ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih i buduća HNK-intendantica, onako gradonačelnički iskrena: „Ono što mi je u nas neobično jest to da se pridaje velika važnost programu a ne osobi. Svi koji smo se javili na ovaj natječaj imamo biografiju, godine provedene u teatru, rezultate što ih te godine proizvode. Oni koji nas biraju mogli bi i bez čitanja programa zaključiti kako će izgledati teatar u idućih četiri ili osam godina ako ćemo ga mi voditi.“

Trčanje s Milanom Bandićem

Doista je posve nejasno zašto poslodavci uopće više raspisuju natječaje za koje moraš aplicirati programom. To ljudima s biografijom najčešće oduzima dragocjeno vrijeme. Baš kad ste pomislili da su ovu neispisanu dogmu mogli doznati isključivo zaposlenici javnih institucija, moram vas zaustaviti, jer tu su i primjeri neazavisnih kulturnjaka i umjetnika koji proteklih tjedana, ali i godina, pokazuju kako su uspješno savladali pačje lekcije o funkcioniranju stvari. I pritom ne mislim na one koji bi se radi tih spoznaja ustali i u ciču zoru, samo da otrče jedan počasni krug uz gradonačelnika.

Stolac ZKM-ove ravnateljice još se nije ni ispraznio, a mediji su se već bili silno upregnuli u javne kalkulacije o nasljednici. Zasad samo o nasljednici, ne o nasljedniku, možda i zbog ušteda, jer su ZKM-ovi zidovi ispisani uputama o tome kako doći do rodno osviještenog – „Ureda ravnateljice“. Hoće li to biti Snježana Abramović-Milković, dugogodišnja ZKM-ova suradnica, članica Kazališnog vijeća HNK, ali i plesna umjetnica koja je spremno stala na listu Milana Bandića za Gradsku skupštinu na prošlim izborima? Iz ZKM-ovih redova spominje se glumica Urša Raukar (malo doduše preglasna u prosvjedima oko Cvjetnog trga), a provjereno HNS-ovo rješenje za Scenu Velika Gorica, Senka Bulić, za Tportal potvrđuje da zasad nema nikakvih informacija, ali: „Ako za mene bude interesa, svakako sam zainteresirana za to mjesto.“

HNK_parking_copyright_by_kupus.net

Hrvatsko narodno kazalište – parkiranje u prvoj zoni

Upravo izjava ove uspješne glumice, pa i ravnateljice, koja je već i ranije otvoreno svjedočila o tome kako je i njezina pozicija u velikogoričkom kazalištu bila rezultat političkog izbora (politički kontekst omogućio je promaknuće, ali i smaknuće!), pokazuje kako je većini jasan sustav na koji se u našoj zemlji provodi ono što se u pravnom okviru naziva „natječaj“. Ovo je zemlja u kojoj ravnatelji s vizijama čekaju da im informacije dođu odozgora, da se za njih pokaže interes. Jer programe ionako ispisuju oni koji nemaju povjerenja u vlastite biografije, ili još kraće – u vlastite osobne iskaznice. Oni koji su igru shvatili znaju da ona funkcionira na način „nemojte nas zvati, mi ćemo zvati vas“.

Natječaji kao ultimativne kazališne predstave

Takva jasna spoznaja o natječajima kao ultimativnim kazališnim predstavama gnijezdila se u glavama naših nezavisnih umjetnika i kulturnih djelatnika već nekoliko godina. Šurovanje s politikom često se pravdalo kao „djelovanje iznutra“, a svaka pomisao na odlazak iz manekenskih vijeća i smiješak-delegacija tjerala se rečenicom „odem li, izgubit ćemo i ovo malo“. Poznata je i situacija kad je na sastanku jedne od inicijativa nezavisne kulturne scene jedna plesačica, predstavnica u nekom vijeću koje odlučuje o raspodjeli javnog novca, pozvala i nezavisne kazalištarce da nominiraju „svoje ljude“ u isto to vijeće, pa da netko brani i „nezavisno kazalište“. Jer neće valjda nezavisna plesačica u vijeću braniti nezavisno kazalište? Ili, još provokativnije, tko će braniti dobro kazalište ili dobar ples?

Ta lakoća s kojom su nezavisnjaci prihvatili da sustav funkcionira na razini „svojte“ plaši daleko više od činjenice da su oni koje su institucije već progutale nastavili igru bez pravila. Postoji ta istinska uvjerenost da u prljavoj igri nema drugog rješenja nego baciti se u blato, izboriti se za svoj komadić kolača, jer samo takvi očito opstaju. Čisti darvinizam.

Sanjalo se nekad o smjeni generacija ili prirodnom mortalitetu kao jedinom zamislivom načinu na koji se okoštali hrvatski kulturni sustav klijentelizma, nepotizma i interesnog pragmatizma može preporoditi. Tko bi tada još usnuo noćnu moru da će oni, kojima je taj sustav rasporio sve ono u što su nekoć vjerovali, podleći istom tom zaraznom virusu, modelu koji sa sirenskim zovom moći i pozicija, pod privatno prošaptanim alibijem borbe za pravu stvar, postaje solucija s faustovski prihvatljivom cijenom? Danas, kad se vječni Ljuštine, Stazići, Pavlovići doista spremaju u mirovine, a sanjari su već emigrirali ili vizu baš čekaju, alternativna slika institucionalnog svijeta nikad nije izgledala mračnije. Očito, nismo ih uzalud zvali vječnima. Njihov sustav sazdan je na biblijskoj, Petrovoj stijeni. Sretan Uskrs!



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.