Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Rasjedi: Djetinjstvo kao poligon za traume

Rasjedi: Djetinjstvo kao poligon za traume

Nancy Huston: „Rasjedi“
Izdavač: OceanMore, Zagreb, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 5

U svom najboljem romanu „Sonnenschein“ (izd. Fraktura, Zaprešić, 2007.) Daša Drndić je, služeći se postupkom fragmentarne naracije, kolažiranja i nadogradnje fikcije dokumentarističkim faction dionicama, osim o tzv. bystanderima, odnosno zatvaračima očiju pred nacističkim zločinima, pisala i o SS-ovskom programu nazvanom „Lebensborn“. Riječ je o zataškavanoj i slabo poznatoj činjenici iz Drugog svjetskog rata, o projektu koji se sastojao u otimanju od roditelja djece s arijevskim fizičkim karakteristikama (plave oči, plava kosa, uska glava itd.) i njihovom dodijeljivanju njemačkim obiteljima u okrilju kojih su trebali biti odgajani da postanu arijevci, „rasno i biološki nezamijenjivi sinovi i kćeri nacije“. Procjenjuje se da je u tom programu koji je osmislio Himmler kako bi nadoknadio njemačke ratne gubitke, između 1940. i 1945. iz Poljske, Ukrajine i baltičkih zemalja ukradeno više od dvjesto tisuća djece. Temom „Lebensborn djece“ bavi se i kanadska spisateljica Nancy Huston, ali na način oblikovno bitno različit od postupka Daše Drndić.

Iz knjige:
Mama je pregledala kino program i zaključila da sam premali da gledam „Dnevnik Bridget Jones“, iako sumnjam da ima onako žestoke scene kao siteovi na kojima se vidi Abu Ghraib ili „Force Fucking“, ali to zadržavam za sebe da je ne bih traumatizirao.

Njezin izvrstan roman „Rasjedi“ dirljiva je, pažljivo strukturirana i prekrasno napisana kronika jedne obitelji, koja obuhvaća intimne životne priče četiriju generacija porodice čije je ogranke sudbina (bitno uvjetovana političkim silnicama) razbacala na različite, udaljene krajeve svijeta, od Ukrajine, Kanade i SAD-a pa sve do Njemačke i Izraela. Arhitektoniku svoga rukopisa autorica gradi postupkom retrospektivne naracije, a roman čine četiri poglavlja s drugim pripovjedačem u svakome od njih, pri čemu se radnja odmotava unatrag – započinje 2004. godine pa nas preko 1982. i 1962. vodi sve do 1945. godine i projekta Lebensborn. Ulogu pripovjedača pritom u svakom poglavlju ima šestogodišnje dijete (Sol, Randall, Sadie, Kristina), a to je dijete ujedno i potomak pripovjedača u sljedećem poglavlju. Na taj način čitatelj upoznaje brojne članove jedne obitelji, njihove navike, sklonosti ali i odgojne metode, a izborom dječje, naivne i prostodušne pripovjedne perspektive autorica postiže da aberacije odraslosti snažnije dođu do izražaja. Čitatelj je pritom u mogućnosti pratiti formativni tijek nekoliko osobnosti, u čemu obiteljski odnosi igraju važnu ulogu, a kako su svi pripovjedači roditelji (odnosno djeca) jedni drugima, socijalno-društvena interakcija snažno je prisutna. Pritom greške predaka svoj trag i posljedice ostavljaju na više generacija što također ovakvim narativnim postupkom postaje razvidno.

Obiteljsko stablo

Događaj od strane jednog pripovjedača tek dotaknut (a često i pogrešno protumačen) biva detaljnije razrađen kad pripovjedačku palicu preuzme naratorov roditelj, pa se važnost pojedinih događaja stupnjevito, gradacijski razlaže. Posljedice određenih postupaka postupno izlaze na površinu, novim svjetlom osvjetljavajući odnose među članovima obitelji, ali i obilježavajući rukopis elementima detekcije. Slična je stvar i s pojedinim karakternim osobinama ljudi i u početku nejasnim netrpeljivostima između određenih osoba, a koje svoje uzroke imaju u prijašnjim postupcima, još nejasnima aktualnim svjedocima relacija među članovima obitelji. Autorica time vješto sugerira kompleksnost međuljudskih odnosa ali i važnost upućenosti u određena zbivanja prije donošenja sudova o njihovim sudionicima, u svrhu izbjegavanja nerazumijevanja i pogrešnog prosuđivanja.

Nancy Huston svjesno bira odsječke iz života protagonista koji su signifikantni za njihove odnose s članovima obitelji, kao i one događaje koji predstavljaju prekretnice u njihovim životima u smislu osvješćivanja određenih problema ili pak proživljavanja nesreća koje imaju presudan utjecaj na nastavak njihovih i života njihovih bližnjih. Nesvakidašnjom dojmljivošću autorica dočarava različita, najčešće napeta psihička stanja likova, od dječje prestrašenosti do roditeljskih svađa i netrpeljivosti iskazanih šutnjom i nijemim pogledima, a najdojmljivija je u uvjerljivom oslikavanju dječje istraumatiziranosti odgojnim greškama roditelja, i posebice u dionicama dječjih samooptuživanja zbog događaja na koje nisu imala nikakav utjecaj, a smatraju da su kriva za posljedice. Prateći likove u vrijeme dok su djeca, i kasnije kad su odrasli ljudi, čitatelj ima priliku svjedočiti  pogubnom utjecaju takvih samooptužujućih postupaka na emocionalni razvoj i karakter osoba, uz autoričin zaključak kako je većini problema u odrasloj dobi izvor u djetinjstvu. Djetinjstvo se tako otkriva kao svijet neprestane, bjesomučne i beskompromisne kompeticije i trčanja za nametnutim uspjesima poradi zadovoljenja tuđih (roditeljskih) ambicija. Također, ni feministički impuls nije izostao – životima svih protagonista zapravo upravljaju žene, navodeći često svoje muške partnere na dojam da su oni ti koji odlučuju, iako ih supruge posredno, postupno vode do ostvarenja zamisli koje su same inicirale i za koje bi željele da se ostvare.

Arhitektonika identitetnog ustroja

Iako je u autoričinu primarnom interesu tematizacija međuljudskih odnosa unutar jedne obitelji uz uvjerljivu i vješto ostvarenu psihološku karakterizaciju likova, u podtekstu intimnih priča, ali i kao katalizator zbivanja, uvijek su još i politika, vjera i ratni sukobi, kojima nije izbjegla niti jedna generacija (irački rat, izraelsko-palestinski sukob, Drugi svjetski rat, holokaust), a koje svoje posljedice ostavljaju na pripadnicima više generacija. Jedna od posljedica je narušavanje arhitektonike identitetnog ustroja, čega su žrtve većina protagonista, uz autoričin zaključak o krhkosti, fluidnosti i nepostojanosti kao bitnim odrednicama identiteta. Osim što inzistira na relativizaciji identitetnog utemeljenja na nacionalnoj osnovi, Nancy Huston oštru kritiku upućuje gospodarima brojnih ratova i sukoba te moderatorima društveno-povijesnih mijena, u pozadini kojih je uvijek pojedinac, usamljen, slab i nemoćan. Riječ je o ozbiljnom, brižljivo građenom i višeslojnom romanu, prepunom potresnih i vrlo snažnih dionica te širokog raspona tema kao i prostorno-vremenske razvedenosti, uz vrlo uspjelu društveno-političku i socijalnu kontekstualizaciju garniranu krtitičkim impulsom.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.