Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Random House: Suautorska misija

Random House: Suautorska misija

Andreja Široki: “Random House”
Osvrt na izvedbu 16. studenoga 2011. u Pogonu Jedinstvo

Ocjena: 1 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 5

Ulaskom u izvedbeni prostor pozornost neizostavno zaokuplja habitus izvođačice i koautorice predstave Maje Marjančić, već pozicionirane na sceni: intenzivno narančasta, asimetrično ošišana kosa, kontrastna tirkizno-crnoj plesačkoj odori ravnih linija nalik uniformama posade broda Voyager („Star Trek“). Staložena i spremna na akciju, kao izrezana iz kakve futurističke projekcije, izvođačica djeluje kao da nakon duge obuke i razrade strategije čeka znak za početak izvršenja neodgodive misije.

Prenesena u okoliš suvremenoplesne predstave, scenska je pojava Maje Marjančić, najblaže rečeno, nesvakidašnja. Dojam nestvarnosti, potpomognut i kolažom ambijentalne glazbe (u izboru Vedrane Klepice), pojačava se s gibanjem plesačice prostorom, njezine su kretnje vrlo precizne, čiste u iznošenju plesne građe, katkad odrješito usmjerene propitivanju prostora, katkad neočekivano meke i gracilne. Kretanje izvođačice ni u jednome trenutku ne odaje randomizaciju plesne građe kao koreografsko ili izvođačko načelo. Štoviše, pokret je toliko dotjeran da iskrsava pitanje kada se događa slučajnost i što konkretno podliježe nasumičnomu izboru, je li slučajni izbor građe posljedica odluke izvođačice u trenutku izvođenja ili izvođačica ima unaprijed zadanu shemu prema kojoj će izvedbenu građu izabirati.

Teško je dokučivo i je li slučajnost koreografski princip kojim se autorica Andreja Široki vodila pri selektiranju i definiranju izvedbene građe te koliko je slučajan izbor doista prepušten slučajnosti, a koliko je slučajnost koreografirana. Do odgovora je gotovo nemoguće doprijeti nakon prvoga (i zasad jedinoga) gledanja predstave. Tim više jer plesne sekvence rastu, od finih kretnji prstima i s minimalnim pomacima u prostoru bujajući do kompleksnih nizova pokreta i aktiviranja cijeloga tijela te zauzimanja cjelokupnoga izvedbenog prostora. Unutar koreografskih odrednica Marjančić je posvećena istraživanju mogućnosti vlastita pokreta, pri čemu mišljeni pokret izmiče konačnom uobličavanju tvoreći niz mikrokoreografija.

Uz pokret, na kušnji je i perceptivni aparat izvođačice, osobito se to razaznaje iz njezina izlaženja iz koreografije i fokusiranja na pojedine gledatelje (publika ju okružuje s triju strana) da bi se potom vratila građi koju iznosi. Izvedbi istodobno nije uskraćeno tankoćutno emotivno nijansiranje. U koautorstvu s izvođačicom i uz dramaturgiju Vedrane Klepice Andreja Široki u žarište koreografskoga interesa postavlja autentičnost izvedbene građe. Već i činjenica da autorica koreografiju ne izvodi sama, a ne zaboravimo da je riječ o solu kao signifikantnoj izvedbenoj formi, govori o promišljanju prijenosa koreografskih ideja i konkretne izvedbene građe na osobu koja scenski zastupa određene zamisli. Na to se nadovezuje pitanje koliko je izvedbena građa vlasništvo koreografa, a koliko izvođača. I koliko izvedbena građa izmiče kroćenju, odnosno komu pripadaju svi nehotični pokreti, slobodni pomaci između dvaju zadanih uporišta, za izvedbenu estetiku podjednako bitni kao i koreografski definirana sekvenca.

Postupak randomizacije, neovisno o tome je li primijenjen na prethodno koreografiranu građu ili kao metodološki princip tijekom koreografiranja i/ili izvođenja nove, također učvršćuje tezu o prijenosu građe. Andreja Široki i njezin suradnički tim (tu su i kostimografkinja Emina Kušan i oblikovatelj svjetla Saša Bogojević) višeslojno zadiru u problematiku autorstva i autentičnosti izvedbe, “intimnom minijaturom” u vrsnoj izvedbi Maje Marjančić pobuđujući razmatranje važnosti i primata pojedinih autorskih instancija.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.