kupus

Božanstveno muziciranje za početak miholjeg ljeta u Dubrovniku. Festival Julian Rachlin & Friends održao se već šesti put i doveo uistinu kremu klasične glazbe u Hrvatsku. Glupo mi je reći da su to najbolji glazbenici današnjice, ali sigurno dijele tu sferu izvrsnosti s malobrojnim kolegama izniklim na raznim dijelovima Globusa. Mislim da nema najboljega. Nema smisla u tom smislu rabiti superlative. Biti najbolji je, uz neizmjerni talent i oceane napornog rada, svakako i pitanje marketinga. Ali svatko tko je imalo zaronjen u taj veličanstveni svijet klasike, potvrdit će vam da su glazbenici koji su nastupili na ovom festivalu na krovu svijeta. Ukoliko ih sami niste čuli jer u tom slučaju će vam, samo po sebi, sve biti jasno. Znat ćete prepoznati razliku između virtuoza i dobrog muzičara. Ovi su čarobnjaci zvuka jedan od nekolicine glazbenih klanova koji svojim genijem i upornim vježbanjem, natopljenim životnim odricanjima, vladaju svijetom.

Violinisti Maxim Vengerov, Julian Rachlin, Maxim Rysanov, violinistica Janine Jansen, čelist Mischa Maisky, pijanist Itmar Golan te pijanistice Sophie Rachlin, Julianova majka, i Lily Maisky, Mischina kći, neka su od imena majstora i majstorica o kojima vam pišem.

Komorni orkestar Bavarskog radija i Engleski komorni orkestar.

Vjerujem da je filmska umjetnost puno popularnija i raširenija od one glazbene, tako da će nekima ime Sir Roger Moore biti bliskije od ovih gore, odzvanjajućih egzotičnim prizvucima. I on je drugu godinu za redom dio ovog festivala. U ulozi naratora u Prokofjevljevu djelu "Peča i vuk". Naravno, on je jedno od vrhunskih utjelovljenja edvardijanskog junaka, još poznatiji u širim krugovima kao tajni agent 007, James Bond. Izdanje 1972. U Grad je ovaj dobrodržeći 79-ogodišnjak savršene britiš dikcije i osvajajućeg glasa došao sa svojom prelijepom gospođom Christine, s kojom je svaku večer uživao u koncertima, a nije propustio, na onom u kojem je nastupao, iz vestita izvući pištolj u stilu junaka s čijim ga se likom prvenstveno povezuje. Svakako neuobičajeno za ovakvu vrstu događanja (poput švedskog kraljevskog zbora Romeo i Julija kad je u Kneževu dvoru renesansnu glazbu izvodio u maskama za ronjenje i perajama, na rozim štramcima za napuhavanje za plažu, o čemu sam vam jednom davno i na duže pisao), ali jako simpatično, dadaistično. Veliki tirkizni plastični pištolj.

Osim koncerata održanih u atriju Kneževa dvora, bila su tu i dva poklon-koncerta Dubrovčanima, jedan u jezuita, drugi u Gospe, te gala koncert s večerom od četiri slijeda delicija u Štrokovu hotelu Palace.

Ovo je jedan otmjeni festival koji mi se u jednom trenu možda učinio i snobovskim zbog njegova konteksta prestižnog društvenog događaja i mjesta prezentiranja takozvanih slavnih. Međutim razuvjerila me od takvih primisli jedna dubrovačka vladika. Pošao sam njenim putem, ne znavši joj dat odgovor zašto bi takvo neko zbivanje s crvenim tapitom, skupim kartama i otmjenim dresing kodom, mogli legitimno imati Rim, Cannes ili Pariz, a ne i Dubrovnik. Tapit se crvenio, prva večer festivala je bila white night i mogu vam rijet da se rodio neki efekat iz toga da je publika bila umjereno do pretežno u bijelom. Možda će vam se činit to banalnim, ispraznim ili smiješnim, ali osjetio sam neki tračak duhovnog odbljeska te materijalne krpaste bjeline.

Bilo je tu nezaobilaznog Mozarta, zvonkoga Vivaldija, modernog Šostakoviča... Piazzollina "Četiri godišnja doba u Buenos Airesu" prebacili su nas u neke druge prostorno vremenske odrednice. Pa onda opet moj glazbeni lajt motiv ljeta nula šeste – Brahms. Prokofjev: "Peča i vuk", didaktika koja mališane uvodi u samu srž muzike. Pojedini instrumenti predstavljaju pojedine životinje. "Jednog ranog jutra mladi Peča otvoru vrata vrta i izađe na veliku zelenu livadu." Tu priča počinje. Maška. Tica. Patka. Vujo. Gospar Moore ih predstavlja zainteresiranom mnoštvu. Bach institucija. Max Bruch kojega sam otkrio lijepoga. Izraelske tradicionalne melodije prisutne u njegovom djelu i patos Mische Maiskoga kojim ih izvodi, nakon što je sedamdesetih, radi svog židovstva, proveo osamnaest mjeseci u sovjetskom gulagu. Issey Miyake limitirana kolekcija odijelo je ovog osebujnog muzičkog genija. Ogromne ogrlice od plemenitih metala koje uvijek kad nastupa ima za vratom. Teške su sikuro dosta. Sijede kovrče i odsjaj zlata. Grčki junak, možda bog. Agamemnonova sjena. Edward Elgar. I njegova zelena muzička prostranstva.

Ova su zvučna slavlja bila pokretači transcedencije. Jednostavne, istinske, trenutne. Kratkotrajne. Zvukovi brzo odlepršaju put etera, kako god božanski bili. I ostave nas da i dalje tapkamo u mraku vlastitih pogrešaka u potrazi za transcedencijom od trajnije vrste.