Tu ste: Home // Kolumne // Zbrda zdola // Progutat će vas ministrica!

Progutat će vas ministrica!

andrea_zlatar_violic_jede_silviju_sesto_photoediting_by_kupus.net

Naša nova suradnica, književnica Silvija Šesto, u svojoj prvoj kolumni preispituje samu sebe – o ljudskim pravima i pravima pisaca, o izdavačima i izdajicama, o učiteljicama i plaćenicama, o sajmovima i sudovima, o Ministarstvu kulture i kulturi Ministarstva… Otkriva i kako joj je jedna zaštitnica ljudskih prava prorekla digestivnu sudbinu…


Jučer ste pročitali razgovor s jednim velikim izdavačem. Kaj velite?

Je. Moram priznati da sam jučer odlučila prorijediti trovanje kozmetičkim duhanom, a eto, epski me odgovori tog čovjeka natjeraše da zapalim dvije, tri. Dobar je ovaj internetski prostor, jer takvo što dugačko ne znam tko bi ikad igdje nekad gdje objavio. Možda  uginuli Vjesnik, kakvo specijalno, marketinški poduplano izdanje. Ili možda marketinški skroz poduplano tupferima, tamponima, kih plus ulošcima s krilcima koja neba vidjet neće. Jer nevjerojatno je s koliko riječi netko može ništa ne reći, osim tu i tam između redova, onak za sebe, kao ono „daj još jednu rundu pa meni poduplaj“. Ne znam jel’ zbog pljuga il zbog  jezičnih zalihnosti, dobih žgaravicu, a ni češnjak jela ni mirisala. Ono kaj znam da isti prodaje i knjige, valjda i od papira izrađenog i od lipovog drva, al’ šest mjeseci od prodanog i od njega ni lipe. Lipov čaj ipak je koliko-toliko sanirao žgaravicu.

Navedite ime tog izdavača?

Nema šanse. Jednom sam izgubila previše vremena na sudovanje. A i ne znam ga. Ja nikog ne upoznam dok se ne počnem s njim suditi, a onda, po brzini sudovanja upoznam ih u dušu. Neki su već pokojni, neki se ne osjećaju dobro, a neki misle da su dobro i nemaju nikakav osjećaj. Te proučavam u kasne sate uz božansku klasiku. Trenutno nemam vremena za nove procese, palim se na politiku, dogorijevam pače. Doduše, i hvala Bogu, taj dio sudskog pogona preselil mi se u kvart, pa tako na naredna  ročišta zapičim tramvajem tek stanicu i na povratku usput kupujem nekaj na placu. Mala kompenzacija. A sad da velim ime i da velim da je jedan od sitnih trgovaca koji se furaju inercijom kroz ovu drž’ nedaj’ državnu tvorevinu nije ni potrebno. Ionako se svako jutro budim u gradu punom sela. Svi sve znamo, sam kaj većina šuška. Kao u kinu, kazalištu, a to je, učili su me, kakti nepristojno. Ovi kaj govore il su pijanci il luđaci, pa svako malo tarabaču bez posljedica.

Rijeka kupljenih učiteljica

Nedavno je, na vrijeme i predvidljivo, održan sajam knjiga u Leipzigu?

Nikad nisam bila ni na jednom stranjskom sajmu knjiga, osim na domaćem sajmištu. To se onak prošećem, jer ne pada mi na pamet tam stajat uz neki štand dok ne srede zahode, promijene ušvicani tapison… A nekak se ne osjećam fit kad iz godine u godinu vidim te velike crvene i žute kartone ovih štancmajstora. I rijeke učiteljica kak se vesele frtalj plaćenom izletu, jer naposljetku ona tri frtalja bu platila njihova strana. Njima strana. Kaj se pak tiče Leipziga, mogu samo reći da sam čula od nekih kaj su bili kak je polica željezna i kak je knjige na nju valjda složila lokalna djelatnica odjela čistoće i reda. Ni baš bilo puno logike, gledatelja još manje, al police su bile pune, čiste i uredne.

Prije mjesec dana pročitali ste deset točaka na konferenciji za novinare, a povodom natječaja ministarstva kulture za sajam knjiga u Bolonji 2015.?

Jesam. Devet točkica se odnosilo na nekaj kaj je godinama meni presmiješno, a ova jedna nas je potakla da se malo podružimo, jer mislim si kak su nam tradicionalno zapakirali i sve to lepo dizajnirali. Pa da se vratim na sitnu trgovinu, jer u našoj zemlji velike ni nema, isti ovaj izjavljuje kako se gubitnici bune, a ja si mislim kako dosljedno i tradicionalno gubimo svi. Svi gubimo na veliko baš zbog takvih malih. Uzgred, iz godine u godinu čujem kako je ponuda bolonjskih cipela i torbi okej, pa sam čak dobila i neku pritajenu želju da to 2015. provjerim.

Za presicu ste angažirali bubnjeve?

Mi kaj pišemo i za djecu volimo zvukove. Lupanje. Po glavi, a ovo je bilo blizu. A kak živim pored crkve, triput dnevno zvona, nepodmazana. Ponekad riječ nije dovoljna. Kod nas posebno. Usput, frulaši su bili na nekoj turneji, a ova pleh glazba s Mirogoja nas je promptno odbila zbog popunjenih termina.

Recenzije udžbenika po narudžbi

Kultura u ovoj besparici?

Da, čujem da smo u krizi, nema novaca. Godinama smo u krizi. Još uvijek čuvam onaj remen koji sam stezala valjda od osnovnjaka, jer su nam tako govorile razni izabranici i nametnici. Navika. Godinama sam imala dugu kosu i svako se jutro budila s punom glavom državnih projekata, promicanja, smicanja. Odlučila sam to srezati u korijenu. No opet raste. Bitno je da imam za škare. Skromna sam. Kao i većina ovih mojih koji nekaj pišu.

Kako stoje stvari s tim autorskim pravima za udžbenike?

Nemam pojma. Ovaj ministar locira pad onog boinga. Ima dost posla. Nešto smo probali, onak jednostavno, da sredi za vrijeme puš pauze ak puši il da bar propuši, al ne doživljava nas. Svi su kupili tu placovinu, prodaju na štandovima. Mi smo još uvijek oni koji nude uz potok, pješačke staze, parkove, oblake, one oblake… Gratis, za opće dobro. Kad mi je jučer jedna dobro upućena teta rekla kako učiteljice po školama pišu nekakve recenzije po narudžbi za obeštećenje veličine pol svoje sirotinjske plaće, a zauzvrat bu birale one kojima ih pišu rekla sam „biž vraže“ i nastavila po indijskim oraščićima. Opuštaju i spuštaju. Kolateralno.

I na kraju, idu li vaši u Bolonju?

Idu, evo jučer sam mahala prvoj turi s čekićima, srpovima, borerima i tiplama. Prvi su otišli uredit taj štand. Bilo je malih problema, od bolesti stolara do kvara voznog parka. Gospon koji predvodi kolonu razbježao se pješke po dodatne novce, prepolovio je metražu štanda na kojem će se tržiti. Nešto od ministarstva, nedovoljno, pa nešto od grada da se ima za spavati i nekaj prizalogajiti, a ovi moji dečki iz društva za djecu i čokolada pisce užicali i sponzore putem, na suncu, proljeće je. Zbrda zdola, s pretegom na brdo. Ljudi dobre volje posjedaše u kafiće, uspjelo se. I kakvo je to pitanje, vaši? Naši i vaši i tak to, jel?

Prijetnje na uho

Kad smo kod proljeća…

Ovih dana, u mom vrtu, probuđeno proljeće daje znakove biljkama na buđenje. Voćke u cvat, trava u zrak. Promjene vidljive na razini rasta. Postojanog. Sjedim u vrtu i razmišljam kojom ću kosilicom „ošišati“ travu. Onom koju sam kupila prije nego li je opozicija došla na vlast, a noževi joj od silna rada pomalo otupješe ili onom koju kupih na akciji, a nekako mi zapinje oko ključnih mjesta, neprecizna je. Pri zadnjem sređivanju trave, prije zime, „progutala“ mi je dobar komad bršljana. Ljutila sam se, ubezobrazila, vikala onako u sebi. No to sam mogla vidjeti samo ja u ogledalu. Tada mi se nos naoštri i nekako drugačije izgledam. Baš poput one tete koja mi je neki dan prišla na predstavljanju kataloga za Bolonju i šapnula na uho kako će me progutati sadašnja ministrica kulture.

Da?

Pa da. U narančastoj haljini s aplikacijom zmijske kože i tamnosmeđim lenonicama, umjesto da nekaj javno pita, ona mi je prišla, šapnula to proročanstvo i, kad sam je pitala otkud je stigla, rekla je kako predstavlja ljudska prava. Pa ako je ljudsko pravo da ministrica kulture proguta jednu spisateljicu za mališane neka bude tako. Ne dvojim kako ću izazvat probavne smetnje.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.