Tu ste: Home // Kupusište // Pogrom javnih potreba u kulturi

Pogrom javnih potreba u kulturi

Nakon što je Gradski ured za obrazovanje kulturu i šport Grada Zagreba prošle godine uvidio da ne može samo tako, zbog nesposobnosti vođenja gradske blagajne, skresati novac već ugovoren s organizacijama u kulturi, njegovi su pravnici sjeli za stol i osmislili slavodobitni – članak sedmi. Novi članak u ugovorima za provedbu Programa javnih potreba u kulturi predviđa maksimalnu fleksibilnost u vezi drugog, najvažnijeg članka ugovora, a koji se odnosi na iznos doznačenih sredstava za određeni program koji korisnik mora izvršiti. Korisnik je u nekom budućem i nedefiniranom trenutku dužan potpisati aneks koji će mu dostaviti Gradski ured (iako se u tom nepoznatom, futurističkom aneksu mogu definirati i stvari poput dosmrtnog uzdržavanja, promjene frizure ili raspodjele korisnikova nasljedstva). Jasnije rečeno, novim se ugovorom Grad Zagreb ne obavezuje ni na što – ugovor će se, naime, možda realizirati, a možda će se i potpisati aneks koji će omogućiti da se ne realizira. Aneks, recimo, može biti toliko neprihvatljiv da ćete samim njegovim neprihvaćanjem poništiti ugovor koji vas na aneks već naslijepo obvezuje.

Članak je jamačno svojom slavodobitnošću izmamio smiješak na lice gradske uprave. Jedni će korisnici, uplašeni scenarijem da se Grad u nekom trenutku nonšalantno povuče iz projekata koji računaju na ugovorenu potporu, već u startu odustati od potpisivanja takvih ugovora. Drugi će ih potpisati, ali i ostaviti mogućnost Gradu da iznose preinačuje kako želi, čak i do potpune nule. U svakom slučaju, gradska blagajna rizik svog poslovanja u kulturi prebacuje na kulturne producente i umjetnike koje tobože prepoznaje kao „javnu potrebu“. Mogli bismo čak reći da je člankom sedmim uveden sustav nagrađivanja projekata u kulturi – nikome (osim dakako gradskim institucijama) novac nije zajamčen, ali ako preživite do kraja (i ako dovoljan broj vaših kolega ne preživi), možda baš vi ostvarite mogućnost da sredstva za svoj javno potrebit projekt refundirate iz sredstava namijenjenih javnim potrebama. Nešto kao povrat poreza – ne očekuješ ga, već mu se trebaš veseliti ako dođe! U situaciji u kojoj se naveliko šuška o praznoj gradskoj blagajni i skorom rebalansu Proračuna, Grad Zagreb ovakvim si ugovorima s korisnicima Programa javnih potreba u kulturi osigurava mirnu poziciju uštede u svakoj opciji.

Neke su institucije izravno na Zdencu života

Sporni članak ugovora otvara opću nesigurnost među korisnicima, a pogotovo onima koji svoje projekte imaju realizirati krajem godine, kad je i izglednije da će gradska blagajna biti posve prazna. Kulturni su projekti tako, osim u nesigurne, postavljeni i u nepošteno različite pozicije. Novi članak u ugovorima, međutim, na mala vrata propušta i potencijalno velik problem kulturno-umjetničke autocenzure. Prvi se puta uplata javnih sredstava za javno potrebne projekte ne vezuje tek uz realizaciju samih projekata, već i uz neopipljiv uvjet „ostvarenih sredstava u Proračunu Grada Zagreba“. Ugovorene potpore tako postaju podmuklo sredstvo pritiska na same programe, s obzirom da se UVIJEK mogu naći druge potrebe na koje se novac treba potrošiti, te time vaš kulturni program koji izravno, primjerice, kritizira gradsku vlast, slučajno oh baš nema sreće s „ostvarenim sredstvima u Proračunu“. Ovakav stavak ugovora koji bi trebao ugovoriti izvršenje programa javne potrebe u kulturi uz inzistiranje na odgovornostima obiju strana, etablira isključivo odgovornost jedne strane, korisnikove. Korisnik je odgovoran i za realizaciju programa, i za pronalaženje financijskih sredstava za isti. Nasuprot, Grad Zagreb je za sve posve – neodgovoran. I tu svoju ugovornu obvezu mudro štiti.

„Moraš zahvaliti na sredstvima kao na usluzi“, tumači Vilim Matula na prošlotjednom Eurokaz Saloonu, na kojem se, uz sastanke u Maloj sceni, počela okupljati nezavisna kulturna scena, uznemirena već samom raspodjelom Programa javnih potreba u kulturi. „Plan je da se podavi ono što je misleće, to se sustavno radi!“

Voda do grla

Plesna scena, već odavno povučena pod površinu vode, jamačno razumije Matulino razmišljanje. Selma Banich i Marjana Krajač pojavile su se u crnim majicama s natpisom „Labuđe jezero 2011“,  a u solidarizaciji s javnopolitičkim pritiscima prema redakciji www.kupus.neta (koja je svoje kritičko pisanje o gradskim projektima u kulturi platila potpunim brisanjem iz javnih potreba) na Eurokazov su stol položile glavicu kupusa. Zanimljivo, nitko od  predstavnika Ministarstva kulture i Grada Zagreba nije sjeo za rezervirana mjesta oko stola. Svi su se, a pobrojimo ovdje Vladimira Stojsavljevića, Petra Latinčića, Srećka Šestana i Čedomira Višnjića, osjećali ugodnije ako okrenu leđa 70-tak predstavnika nezavisne kulturne scene. Neki su, poput ministrova pomoćnika za nakladništvo Višnjića, cijelu večer proveli u stražnjem dijelu sobe, naslonjeni na šank i šutljiviji od glavice kupusa (kaže li se to – šutjeli kao tikve?), iako su upravo u njihovu resoru počela prva glasna negodovanja (slučaj ugašenoga portala Teatar.hr).

Vitomira Lončar, ravnateljica kazališta Mala scena, primjećuje dvije goruće svinjarije koje delegitimiraju zagrebačku upravu. Jedna je već spomenuto zastrašivanje, a druga je planiranje: „Institucije imaju višegodišnje planiranje, a pritom im Grad ne duguje ni kune! U novu su godinu preneseni dugovi samo prema nezavisnoj sceni, a još su i prikazani kao nova sredstva za nezavisnu scenu u 2011.! Ova gradska uprava mora pasti!“

Povlaštenost gradskih institucija koje krizu tek smiju gledati kroz prozor, uz vodu s okusom jagode, u ustima je mnogih ogorčenih predstavnika nezavisne scene. Hrvatska narodna krava (HNK), o kojoj smo već pisali ovdje, svojim gutanjem stomilijunskih iznosa javnog novca naprosto vapi za restrukturiranjem. Goran Sergej Pristaš (BADco.) navodi kako je međunarodno prepoznat časopis za izvedbene studije Frakcija urede morao zamijeniti garažama, a nezavisne kazališne skupine jedva pronalaze dostojanstven prostor za rad (dvorana Jedinstvo, kao često utočište nezavisne scene, i dalje je prostor neriješenog grijanja i nepostojećih minimalnih uvjeta za profesionalni rad): „Možda trebamo ući u HNK! Velik prostor, grijan. Ljudi tamo baš i ne dolaze na posao… Pa ako Grad i Država ne mogu riješiti problem, možda mi možemo pomoći! Sad mi je žao što sam bio protiv kopanja garaže ispod HNK, jer možda bi to radila ekipa iz Kupske i tako riješila najveći kulturni problem.“

Kako penetrirati u tajnu HNK-ove ovulacije?

HNK, kao simbol, a onda i kao istinski gutač javnog novca, često je bio spominjan te večeri. Čak se i Srećko Šestan u jednom trenutku složio da s produkcijama poput „Zagorke“ HNK ne može opravdati svoju povlaštenu poziciju. Snježana Banović prepričala je slučaj svog teksta u Jutarnjem listu u kojem je napisala da HNK nema strategije, niti radi evaluacije, zbog čega su je Ana Lederer i HNK bezuspješno tužili, a podnesak njihova odvjetnika bio je da se „služila prostim riječima“. „Oni ne razlikuju evaluaciju od ovulacije. Ti ljudi ne znaju ništa!“, objašnjava Banović. „Intendantica HNK svaki dan ide na sud jer je osjetljiva na klevetu. Bespravno daje otkaze… Umjesto da radi ovulaciju. To je klijentelizam i neznanje o najobičnijoj produkciji, a ne o estetikama!“

DOP Magazin - “najčitaniji” magazin s pimpekom u impressumu

Evaluacija je strana cijelom sustavu javnih potpora u kulturi, kako kod Grada, tako i kod Ministarstva. Javno je to neki dan priznala i predsjednica Vijeća za časopise pri Gradu, Spomenka Petrović. U antologijskoj izjavi za H-alter, komentirajući godinama prenapuhivane pokazatelje čitanosti elektroničke publikacije DOP Magazin, koji se rado krsti epitetom „najčitaniji“ i pritom ostvaruje jednu od najdužih ljubavi Grada Zagreba i nekog internetskog izdanja (a trenutačno na svojim „dnevno obnavljanim“ stranicama kao top temu najavljuje pulski Sa(n)jam knjige, koji je završio prije tri i pol mjeseca), Spomenka ulazi u naše spomenare: „Gdje bi’ mi stigli kad bi’ čitali sve te portale?“

Doista, gdje bi stigli članovi kazališnih vijeća da zaista prate kazalište, gdje bi stigli likovnjaci da doista idu na izložbe, gdje bi stigli knjižničari da doista čitaju knjige ili časopise? Čini se da je neupućenost ipak najvažniji kriterij za sudjelovanje u odgovornoj poziciji bivanja članom vijeća. Oni koji članove imenuju čine to procjenjujući tko će najbolje podnijeti poziciju neodgovornosti. Jer čini se da je to najradikalniji zahtjev koji moraju moći ispuniti. Bez crvenila na licu priznati: „Ali gdje bismo mi stigli da doista radimo svoj posao?“

U takvom sustavu u kojem evaluacije zamjenjuju ovulacije, u kojem zainteresirane vijećnike zamjenjuju zainteresirani vječnici, nije ni čudo da Program javnih potreba u kulturi postaje – Pogrom javnih potreba u kulturi. Cijeli sustav uživa u blaženom kolektivnom neznanju. Kultura nam se jednostavno „događa“, bez vidljive namjere da se svim tim segmentima kulturne retorike prida neki smisao. Kod novostasalih javnih funkcionera od prosvijećenih je termina rado upotrebljavan onaj „kulturne strategije“. Zagrebački pročelnik za ovo, ono i još nešto ono Ivica Lovrić najavljuje gradsku kulturnu strategiju za proljeće, po tko zna koji put. Vladimir Stojsavljević, gradski činovnik koji priznaje da ne može jedan čovjek obuhvatiti i ovo i ono i još nešto ono, ali ipak prima plaću da čini upravo to obuhvaćanje, u Saloonu je priznao da Lovrićeva proljetna proročanstva nisu ni do koljena Kremanskim: „U Uredu nema nikakve strategije. To je bjelodano!“

I Šestan brani poziciju Ministarstva riječima koje ne daju nadu: „Odnos Ministarstva kulture prema nezavisnoj kulturi je možda dobar, možda loš, ali je kontinuitet.“

Dok se tako moramo veseliti kontinuitetu možda i lošeg odnosa prema nezavisnoj kulturi na državnom nivou, ili dok se moramo smijati neusklađenim strateškim odgovorima o kulturi na razini Grada Zagreba, kulturna scena nikad nije bila usklađenija, te čak mijenja retoriku gorčine na koju je toliko godina navikavana, dok su svima bacane mrvice i kosti kao socijalna taktika, ali i način stimuliranja međusobnog klanja. Za istim stolom ovih se dana u građanskoj inicijativi „Za kulturu“ okupljaju brojne organizacije, najrazličitijih profila i polazišta, oni koji su potpisivali probandićevske oglase i oni koji nikad nisu pristajali na takvu samoprodaju, oni koji piju kavu s predstavnicima Ministarstva i oni koji nemaju novca ni da si sami skuhaju kavu. Svi su ti kulturnjaci, za razliku od razjedinjene, nesuvisle i ad hoc retorike kulturnopolitičke vlasti, ujedinjeni u namjeri da obave još jedan javni posao za koji nisu plaćeni, ali ga ne rade oni kojima je to u opisu radnog mjesta. „Nećemo dopustiti uništavanje ustanova!“, uzvikuje Matula, navješćujući da borba za suštinska kulturna pitanja koja slijedi, neće uključivati borbu protiv javnih simbola nacionalnog ponosa (što bi se iz poneke strastvene izjave moglo zaključiti). Bit će to upravo nevjerojatni retorički pomak koji uprave nisu mogle ni zamisliti. Borba za nezavisnu kulturu koja je ujedno i borba ZA institucije. Kako se događa narod, svjedoče nam ulice već cijeli tjedan. Gledajmo sada kako nam se događaju kulturnjaci.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.