kupus

Završila je sedma Platforma mladih koreografa. U sedam dana koliko je trajala predstavila je petnaestak domaćih koreografa, što mladih što malo starijih, te nekoliko stranih plesnih izvedbi, i dovela suvremeni ples u centar kulturnih zbivanja u gradu Zagrebu, barem taj jedan tjedan. To bi značilo da Zagreb, uz Tjedan suvremenog plesa obraća pozornost na isti čitava dva tjedna u godini. Provuče se pokoja suvremenoplesna predstava još kroz poneki festival (Eurokaz i Queer Zagreb, primjerice), ali sve je to još uvijek nedovoljno da se u hrvatskoj kulturnoj prijestolnici razvije "plesna kritična masa", da se razviju ozbiljni poznavatelji suvremenog plesnog izraza izvan uskog kruga profesionalaca (pa i među novinarima kulturnih rubrika), da se oblikuju kriteriji za realnu procjenu dostignuća domaćih koreografskih snaga, te da se o ovoj formi umjetnosti razmisli i na razini Ministarstva kulture, u smislu ozbiljnije strategije razvoja, a time i ulaganja u nju.

Sudeći po publici na ovogodišnjoj Platformi, naročito kod predstavljanja domaćih koreografa, čini se da su ljudi koji prate aktualna zbivanja u domeni suvremenog plesa uglavnom isti oni koji ga prakticiraju, profesionalno ili rekreativno, rodbina i prijatelji izvođača, s tek ponekim znatiželjnikom. Radi se o skupini ljudi dostatnoj da ispuni u prosjeku trećinu, možda čak i polovinu mjesta Zagrebačkog kazališta lutaka, gdje su se uglavnom događale izvedbe domaćih koreografa i izvođača. Izuzetak je bilo otvorenje i završna večer Platforme kad je gledalište bilo gotovo do kraja ispunjeno. Službena cifra koja se odnosi na broj gledatelja koji su pratili ovogodišnju Platformu jest tisuću i petsto, mada nisam sigurna kako su organizatori došli do tog broja. Činjenica jest da su ove godine imali najviše publike, što je utješan podatak koji možemo interpretirati kao tendenciju rasta, povećanje zainteresiranosti za suvremeni ples uopće (jer gužva na TSP-u više se može tumačiti strašću prema festivalima nego kao ljubav za ples).

Prva premijera "Victoria Beckham ima migrenu" Marjane Krajač, u izvedbi samih organizatorica, ujedno i otvorenje ovogodišnje Platforme, ispunila je u cijelosti gledalište ZKM-a. Tamara Curić, Larisa Lipovac, Roberta Milevoj i Andrea Široki napravile su pristojnu, na trenutke izrazito inspirativnu, plesnu predstavu u kojoj su u sat i pol pokazale što su radile zadnjih mjeseci, predstavljajući se kao vrlo individualne plesačke osobnosti. Poligon za studiju tendencija u plesnom izrazu vodećih snaga domaće plesne scene, četiri vrlo različite osobnosti plesačica, postmoderni okvir kao dramaturška odrednica, eklektičnost, mediji, ženskost i dimenzije ženskosti, sve su to moguća interpretativna polazišta ove pluralistički strukturirane plesne predstave. Sudeći po reakcijama iz publike, ljudi su, uglavnom, bili zadovoljni onim što su vidjeli, a vidjeli su prvenstveno nešto svježe i neobično - jer suvremeni je ples rijetka pojava na domaćim kazališnim repertoarima.

Sljedećih dana, na programu je bio "Koreomat" u Zagrebačkom kazalištu lutaka, tj. revija hrvatskih koreografa, isječci iz domaćih plesnih predstava protekle sezone. Svratili smo na drugi dan Koreomata, ponovno pogledati Nataliju Manojlović i njezinu "Koroziju d.o.o.", koja se, među rijetkima, pozabavila konkretnim realitetom domaće svakodnevnice, s naglašenom socijalnom notom (gotovo da bi se mogla nazvati angažiranim koreografom). Koristeći tvornički pogon kao okvir tj. polazište za svoje promišljanje, s jedne strane stvara kontinuitet sa socijalističkim naslijeđem i pripadajućom mu estetikom, a s druge progovara o nesigurnosti i (na neki način) robotičkom životu u tranziciji, portretirajući možda i svoju, pomalo izgubljenu generaciju, zapravo žene, pogubljene negdje između Milene Dravić i Victorie Beckham, kao uzora. Moglo bi se reći da je ovo najautentičniji domaći koreo-proizvod od svih prikazanih, u kojemu koncept ostaje u ravni s pokretom, bez suvišnosti, a što je najvažnije - sasvim nepretenciozno.

Upečatljiva je ostala i Katarina Đurđević s pitanjem "Gdje mi je nestao pupak?" u naslovu izvedbe, Irma Omerzo s malo kompleksnijim, "multimedijskim" pristupom, spajajući glazbu, ples i likovnu umjetnost, a za publiku sklonu varijeteu tu su bile izuzetno šarmantne i "nabrijane" Maja Kovač i Kristina Bajza, s koreografom Rajkom Pavlićem, otplesavši "Samo sambu".

Četvrti dan Platforme, "svjetsku premijeru" predstave "Couple-like" izraelsko-belgijskog plesnog dua, nažalost smo propustili, ali smo se malo raspitali po kuloarima i sve indicije ukazuju da se ljudima to svidjelo. Toliko.

Petka trinaestog, na red su konačno došli i koreografi iz naslova cjelokupnog projekta, dakle, oni mladi. Tematska jedinica - "Break a leg". Naime, u ZKL-u su se predstavili finalisti natječaja za najboljeg domaćeg mladog koreografa koji se bore za odlazak na portugalsku suvremenoplesnu platformu. Doznajemo da se ukupno prijavilo devet natjecatelja, ali su na kraju ostale samo izvedbe "Klackalica" i "Just dance", u kojima se koreografkinje, tj. izvođačice dobrano preklapaju. Međutim, te večeri nisu finalistice bile one koje su bile u središtu pažnje.

Te večeri, sasvim neprimjereno uvršten između dvaju finalista koji mu jednostavno nisu dorasli, nastupio je mladi plesač iz Svetvinčeta Matija Ferlin i apsolutno pojeo (šta pojeo(?!) - smazao!!) obje grupe, sve one simpatične plesačice. Dogodio se, naime, najbolji moment cjelokupne ovogodišnje Platforme, utjelovljen u liku, a posebno djelu ovog mladog koreografa, inače gosta-plesača njemačke koreografske zvijezde Sasche Waltz. Nakon njegova nastupa bilo mi je smiješno, gotovo nemoguće, pratiti sljedeću izvedbu, otprilike kao da vam nakon Madonne dovedu Vesnu Pisarović.

Matija Ferlin spoj je snažne scenske pojavnosti, izrazitog talenta koji je artikuliran u maniri najuspješnijeg zapadnoevropskog koreo-projekta, a čija je osobnost spoj ležerne introvertiranosti koja se na sceni otvara do razine nekog bizarnog, "minimalističkog egzibicionizma", koliko god ovo zvučalo oksimoronski. Pritom ovaj egzibicionizam treba uzeti samo uvjetno, u ovisnosti o kontekstu: prostoru (Zagrebačko kazalište lutaka/Zagreb) i publici (zagrebačka plesna, ali i "isuse bože, kaj on to drka!" publika/Zagreb). Sadržajno, predstava je intimistička, ljubavna retro, ali i intro-spekcija dvadesetineštogodišnjaka prevedena u pokret i pjevanje, koja u minimalističkom scenskom i koreografskom okruženju gradi jedan individualni, mikrosvijet, koristeći se banalnim rekvizitima i evociranjem boli (fizičke i "psihičke"). U početku spor, gotovo meditativno lagan tempo, koji prati "glazba" ritmičnog otkucavanja tipkovnice pomoću koje se ispisuje tekst projiciran na platno u pozadini, završava u hiperekspresivnom finalu, svojevrsnom buntu, uslijed oslobođenja od egzistirajuće boli samoiscrpljivanjem, uzrokovanjem nove (fizičke) boli. Ono što se u početku naslućuje kao postpubertetski testosteronski izljev, vrlo brzo postaje čista forma umjetnosti. Slučaj jedan u tisuću. Zbog "slučaja Matija" Platformu sam shvatila vrlo ozbiljno u njezinoj namjeri da postane i stvarna platforma za lansiranje novih, posebnih, svježih plesača i koreografa.

U subotu navečer na maloj sceni ZKM-a još jedno nesvakidašnje uprizorenje - Semolina Tomić "Body Safe(er)". Umjetnica koja se vratila doma, nakon dugog niza godina života i rada u inozemstvu (radila je unutar još jedne "eurokazovske atrakcije", španjolske kazališne grupe La Fura dels Baus), donijela je klaustrofobičan komad koji po svemu odudara od prevladavajućeg "duha" Platforme. Dvije žene zatočene u dvjema drvenim kutijama, pod budnim okom svoga čuvara/mučitelja, pričaju. Mučna atmosfera, mučne priče o situacijama koje poznajemo, stvarima kojih smo svjesni, ali radije izabiremo da ih ne čujemo ili ne govorimo o njima. Format - fizčko kazalište/performans.

I za kraj priopćenje organizatora:

"U nedjelju, 15. listopada 2006., u dvorani Zagrebačkog kazališta lutaka za pobjednicu platforme proglašena je koreografkinja Rina Kotur s predstavom "Klackalice".

Dodjelom nagrada završena je 7. Platforma mladih koreografa. Članovi žirija Nikolina Pristaš, Žak Valenta i Anamaria Bogdanović odluku o izboru najbolje koreografije donijeli su jednoglasno. Nagrada je gostovanje na platformi ALMADA 11. studenoga u Portugalu.

Za kraj, prikazane su odabrane predstave s platforma zemalja partnera; predstava "Affect Alexandrae Waierstall" s ciparske platforme Limassol, predstava Pere Faure "This is a picture of a person I don't know" s nizozemskog festivala Freshdance/Julydance i predstava "Thought latching to thought and pulling" s engleskog festivala The Place Prize."

Sve u svemu, lepršava završna večer, s predstavljanjem plesnih radionica koje su se odvijale za vrijeme trajanje Platforme, za sam kraj. Platforma mladih koreografa ispunila je funkciju koju si je na početku zadala: mladi koreografi dobili su priliku da javno pokažu što su radili proteklu sezonu. Što je još važnije, započelo je stvaranje regionalnih i međunarodnih mreža suradnje što je osnovni preduvjet da domaća plesna scena "prodiše", da izađe iz okvira samodostatnosti, što je upečatljiva i zastrašujuća odlika hrvatske (mainstream) izvedbene scene uopće, u posljednjih petnaest godina. Jedna od hvalevrijednih i vrlo zanimljvih inicijativa koje idu u tom pravcu jest regionalni projekt "Nomadic Dance Academy", projekt podržan i od strane Evropske kulturne fondacije, baziran na regionalnoj razmjeni i "residency" programima koji će potaknuti rotiranje mladih plesača i njihov jednomjesečni boravak u zemljama regije. Uz napore koje za afirmaciju suvremenog plesa kod nas ulaže EkS scena, koja je i supokretač tog regionalnog projekta, Platforma mladih koreografa dobar je "back up".