kupus

Eurokaz nije mogao završiti u većem stilu. Ispraćeni višeminutnim pljeskom i ovacijama, članovi francuske skupine Compagnie 111 potvrdili su opravdanost još prošlogodišnje namjere Gordane Vnuk da kategoriju novog teatra začini fenomenom novog cirkusa. Taj nježni spoj kazališne dramaturgije i cirkuske vještine, taj predani rad na uklanjanju suvišnog i pričanju priča pojednostavljenim, svima razumljivim jezikom, predstavlja jedan od značajnijih neverbalnih fenomena suvremenog teatra.

Skupina Aureliena Boryja u Zagrebu je izvela drugi dio svoje trilogije posvećene prostoru. Debitantski rad u polju novog cirkusa pokazao se iznimno uspješnim. Nakon istraživanja volumena, uslijedio je rad na temu ravnine (ishodišna motivacija zagrebačke predstave «Plan B»), a nakon nje skupina će se posvetiti crti – odrednici jednodimenzionalnog «prostora».

«Plan B» koristi veliku plohu sklonu mehaničkim promjenama, ona je čudesni podij/svod/zid, sve u jednom, prostor istraživanja razigranih akrobata-žonglera i mjesto elementarne, u trenucima glazbene, komike. Ploha je puna neobičnih iznenađenja, njezini otvori, ispupčenja, pregrade, tajni prolazi ili iznenadni oslonci stalno određuju novu geografiju «Plana B».

Evocirajući poznate momente kolektivne svijesti, francuski artisti doslovce pobjeđuju ustaljene gravitacijske uzuse, oni eliminiraju gabarite kao što su gore ili dolje. Fizikalni zakoni dobivaju posve nove okvire i podložni su redefiniciji (ljudi mogu trčati po zidu, loptice mogu lebdjeti u zraku). Vodeći nas u svijet potpune iluzije, Bory uspijeva pričati o elementarnim ljudskim odnosima kao što su zajedništvo, zavist, milost, ponos ili prestiž. On, više od svega, uspijeva pričati o igri – iskonskom pokretaču svakog napretka. Ta pozitivnost i nekad samoironična neuništivost omogućuju ovom projektu da zrači.

Koristeći opća mjesta, od «La linee» do «Matrixa», glazbeno-vizualna prepoznatljivost uspijeva kazivati posve nove priče. Dok artisti akrobacije izvode u sferi horizontalnog svemira, mi ga gledamo kao vertikalnu filmsku projekciju koja karakterima daje čudesne moći, nadmoći, ili pak crtićku nevinost i besmrtnost. Jedna obična golema ploha, mijenjajući svoje nagibe od kosine, preko zida, do poda (koji također postaju to što nisu, kosina postaje zid, zid postaje strop, pod postaje zid), postaje poligon nevjerojatne količine kreativne energije koju publika prepoznaje kao dio svoje inteligencije ili spretnosti zaključivanja.

Žonglerski talent lako postaje glazbeni (pokazuju to glumci koji vješto sviraju loptama u sudaru s plohom), svjetlosni efekt lako postaje magični (stroboskopsko umirivanje brzog kontaktiranja loptica i tla), idejni talent lako postaje akrobacija prve vrste (mnogi snažni momenti predstave takvi su ne samo zbog posebnih sposobnosti artista, već prvenstveno zbog fazno pomaknutog doživljavanja plohe kao prepreke). Compagnie 111, nazvana u čast posljednjoj Beethovenovoj sonati, zorno dokazuje da zid ne mora biti zid, te da i tlo može biti svemir. Svijet nije ravna ploča, u vremenu u kojem je «malen korak za čovjeka» već dio povijesti, doživljavanje kretanja ima višestruko drukčiji perseptivni smisao. U doslovnom smislu, glumac koji vješto klizi na skateboardu, obasut zvijezdama, postaje astronaut u domeni nulte sile teže. Filmsko platno kao medij kroz koji percipiramo zadnji dio predstave još je jedna vrsta ophođenja s ovom očito zahvalnom temom određenosti ravnine. Ona je prostrana onoliko koliko joj mi to dopustimo.

Uočljivost i smislenost geste te pomno seciranje gravitacije na sve njezine komponente, najveći su aduti francuske predstave. Hrvatska je publika još jednom prepoznala bliskost novog cirkusa zahtjevu gledatelja. Udaljen od vašarskih žena s bradom i muškaraca koji u trikoima zubima vuku lokomotive, novi cirkus dokazuje da su natprosječni pojedinci već među nama. «Plan B», konkretno, odbacuje fizičku zavist i omogućuje momentalnu, ekstremno jaku, mobilnost misli i visokoestetiziran doživljaj neograničenosti mentalnog sklopa.